RECENZIJE: Laufer, Bambi Molesters, Jovanotti

LAUFER: The Best Off - reizdanje (Dallas)

Raspadom na vrhuncu slave Lauferi nikad nisu ostvarili ono za što su u svojim rukama imali doslovno sve karte, a to je pozicija najvećeg hrvatskog rock benda, barem otkad su rat i ulazak u srednje godine novovalne zaslužnike ugasili ili transformirali u glazbeni ogranak poslovnog svijeta.

Nakon 15 godina prvijenac riječke četvorke i dalje zvuči modernije i aktualnije od većine recentne produkcije i u velikim količinama sadrži sve skladateljsko-izvođačke elemente koji su vam na ovim prostorima potrebni za uspješnu karijeru.

Laufer je imao karizmatičnog pjevača čiji je vokal svojom snagom mogao dati smisao čak i najhermetičnijim, pseudopoetskim stihovima, pratio je i u svoj zvuk na interesantan način ugradio tada sveprisutne utjecaje Seattlea i grunge prvaka tipa Alice In Chains, protkavši ih s taman dovoljno EKV-a da bude zanimljiv i onima koji za svjetskim rock trendovima kaskaju nekoliko godina.

Ulaznicu u mainstream osigurala im je "Moja voda", ultimativna rock balada prve polovice 90-ih, a da će pozicije zadržati s lakoćom pokazali su himnom generacije "Svijet za nas", pomahnitalim funkom "Lopov Jack" i singlovima koji su to morali biti, a nikad nisu postali ("Dio tebe", "Jedini što zna").

Na žalost, već u vrijeme drugog albuma "Pustinje", Damir Urban u glavi je imao neke druge artističke smjernice, do kraja realizirane tek na remek-djelu "Žena dijete", dok je Laufer postao gotovo mitski sastav kojem iz današnje perspetkive možemo zahvaliti što je barem dio tadašnjih tinejdžera spasio od lakonotnih užasa koji sada polako, ali sigurno osvajaju ukus ovdašnje publike.

THE BAMBI MOLESTERS: As the Dark Wave Swells (Dancing Bear)

Konačno smo dobili i novi album The Bambi Molestersa, benda koji jednako oduševljava hrvatske i svjetske rock entuzijaste, benda po čijem se studiju redovito muvaju neki od najvećih autora u povijesti americane i benda čiji promotivni koncert jednako nestrpljivo očekuje publika u Zagrebu, Rijeci, Beču ili Berlinu.

"As the Dark Wave Swells" zahvaljujući povremenim gudačima ili trubama kao uskrsnulim iz nekog spaghetti vesternima uspio je temama poput "Lazy Girls Hangout", "Point Of No Return" i naslovnoj stvari udahnuti dašak prijeko potrebne svježine i njihov prašnjavi surf-rock donekle razdvojiti od prethodnih albuma.

S druge strane, neke skladbe još uvijek ne funkcioniraju bez slike, odnosno zvuče kao savršeni soundtrack nikad snimljenom filmu, a šteta je i što se producent Chris Eckman tu i tamo nije prihvatio mikrofona te nastavio jedan od najzanimljivijih projekata prethodnog desetljeća, fantastičnu all-star kolaboraciju The Strange.

"Mučitelji Bambija" i dalje ostaju bend za glazbene sladokusce koji u okruženju zabavanjaka i turbo-folka zaista djeluje kao da je u Močvaru ili &TD pao direktno s Marsa. No, što je možda i važnije, i dalje ostaju bend koji će inozemnim glazbenim frikovima jasno demonstrirati da se i u ovim, kulturno zabačenim krajevima Europe ponekad pojavi nešto zaista posebno.

JOVANOTTI: O Yeah (Verve Forecast/Universal)

Sve dosad Jovanotti je bio tek otkačeniji, kvazi hiphoperski proizvod glazbenog okruženja čiji su najveći dometi San Remo i kancone, no iz prošlogodišnjeg posjeta New Yorku vratio se ne samo s najboljim albumom karijere, već i sa snimkom u kojoj povremeno možete osjetiti duhove legendarnih harlemskih nastupa Jamesa Browna ili funk maratona kakve je, nakon što se riješio Tine, nekoć davno organizirao Ike Turner.

Svoje je ne baš prepametne poskočice tipa "Penso Positivo" i "Safari" odveo kilometrima daleko od rodne Italije, pretvorivši ih u znojne i nabrijane 10-minutne jammove koji bi rasplesali i mrtvaca, sasvim ih približivši suvislijem dijelu svog opusa kao što je genijalna "L'Ombellico Del Mondo".

75 minuta vrhunske glazbene zabave pospješio je doskočicama poput "my name iz Lorenzo, a.k.a Jovanotti, I am grooving like James Brown, I sing like Pavarotti" te dokazao da se iza maske razbarušenog, simpatičnog frika skriva i zanimljiv autor sposoban da world music, funk i soul spoji učini sasvim bliskim festivalskoj tradiciji spomenutoj na početku ovog teksta.

Odličan album koji vam, kao svi najbolji liveovi, ipak ne može nadoknaditi što te večeri niste bili "na mjestu zločina", odnosno ovaj fantastičan koncert pratili iz prvih redova.