RECENZIJE: Shakespeares Sister, Airbourne, RJD2

SHAKESPEARES SISTER: Songs From the Red Room (Palare)

Od velikih hitova "spooky" pop tandema Shakespeares Sister ("Stay", "You're History") prošlo je skoro 20 godina tijekom kojih se bend raspao i ponovno okupio kako bi postao scenski alter-ego jedne od najvećih "mračnjakinja" britanskog popa Siobhan Fahey. 

Povratničkim albumom obožavateljima je omogućila uvid u sve što se u njenoj glavi događalo posljednjih godina - neke od "pjesama iz crvene sobe" datiraju iz sad već daleke 2003. - te im, osim vlastitih, većinom mračnih raspoloženja utkanih u krajnje introspektivne stihove, otkrila i kakvu je glazbu slušala u spomenutom razdoblju.

Sudeći po "A Loaded Gun", "Cold" i "Was It Worth It?" (s nedoljivo lijenim gostujućim vokalom Terryja Halla) Siobhan se u kasnijoj fazi svoje skladateljske karijere opako navukla na trip-hop, ambijentalu i mnoge druge podžanrove elektronskog popa u kojima se podjednako često iskaže i gadno posklizne.

Stari fanovi, međutim, ne moraju biti zabrinuti pošto se zarazni singl "Pulsatron" bez ikakvih faceliftinga mogao naći i na originalnim albumima "sestara", a i njihova se miljenica, unatoč povremenim kiksevima, vratila uspješno izbjegavši sve uobičajene zamke nostalgijom (da ne budemo zlobni) motiviranih comebackova.

Drugim riječima, iako njena poigravanja s novijim producentsko-skladateljskim trikovima ne uspijevaju svaki put, vrijedi pohvaliti što za razliku od većine svojih "uskrsnulih" kolega Siobhan nije zauvijek ostala zaglavljena u "danima ponosa i slave".

AIBOURNE: No Guts, No Glory (Roadrunner/Dancing Bear)

Uzmemo li u obzir da svi albumi AC/DC-a zvuče potpuno identično već desetljećima, djeluje malo suludo da se pojavio netko tko koji je svaki njihov bolno distorzirani riff i piskutavi mačo urlik iskopirao do razine tribute benda.

Drugi album njihovih sunarodnjaka Airbourne predstavlja još jednu odu rock'n'roll načinu života sa svim popratnim stereotipima (lake žene, brzi automobili i potoci alkohola), dok se vokal Joela O'Keeffea smjestio točno između pokojnog Bona Scotta i njegovog poznatijeg nasljednika Briana Johnsona.

Iako Airbourne gotovo pa možemo izjednačiti s čudacima koji čitav život posvete imitiranju Elvisa Presleyja, moramo priznati da "No Guts, No Glory" predstavlja čistokrvnu hard rock zabavu, upravo savršenu za dane kada niste raspoloženi za angažirane poruke i poetske stihove o propalim ljubavima.

Pogotovo jer su u "Raise the Flag" i "Get Busy Livin'" svoje vječne uzore uspjeli čak i nadmašiti.

RJD2: The Colossus (RJ's Electrical Connections)

Iako je karijeru započeo kao hip-hop producent u kolektivu Megahertz, američki DJ Ramble John Krohn svakim se novim izdanjem sve više odmiče od matičnog žanra, pritom pokušavajući pokriti i povezati što više različitih glazbenih teritorija.

Na "The Colossus" repera gotovo da i nema, a njihovo mjesto za mikrofonom zauzeli su soulu i r'n'b-ju skloni pjevači poput Kenne i Heather Fortune.

Da ne bude zabune, ovih 14 skladbi nema baš nikakve veze s onim što vam pod tim nazivima pokušavaju prodati brze zarade gladni producenti i izdavači - RJD2 izvodi soul i r'n'b krajnje eksperimentalnom "cut & paste" metodom zbog čega mu sampleovi ponekad djeluju razbacano i spojeno bez jasne ideje i smisla.

S druge strane, u uvodnoj "Let There Be Horns" istom je strategijom došao do raskošnog i rijetko zaraznog groovea kakvog se ne bi postidio ni Burt Bacharach, a u "Crumbs Off the Table" i "Games You Can Win" pokazao da je itekako sposoban napraviti i ono što je ponekad najteže, napisati običnu pop pjesmu.