Glumac Andrija Kuzmanović, kojeg publika prati u seriji 'Senke nad Balkanom', u razgovoru za Gloriju osvrnuo se na svoju karijeru, suradnju s Draganom Bjelogrlićem i ključne trenutke koji su ga oblikovali, od ranih dana pa sve do danas, kada je jedno od najprepoznatljivijih lica regionalne scene.

Nova sezona serije, koja se može gledati na platformi Voyo, ponovno ga stavlja u središte priče kao inspektora Stanka Pletikosića, a upravo je ta uloga dodatno učvrstila njegov status među publikom.

Kuzmanovićev glumački put snažno je obilježen projektima koji su ostavili trag u regiji, među kojima se posebno ističe film 'Montevideo, Bog te video!'. Upravo kroz takve projekte započela je njegova dugogodišnja suradnja s Draganom Bjelogrlićem, koja se kasnije nastavila i kroz seriju 'Senke nad Balkanom', ali i druge uspješne naslove.

Kako je istaknuo, ta suradnja bila je ključna za njegov profesionalni razvoj, a velik dio znanja i iskustva koje danas nosi veže upravo uz rad s Bjelogrlićem.

Govoreći o radu na seriji, Kuzmanović se posebno osvrnuo na suradnju s redateljem i glumcem Draganom Bjelogrlićem, opisujući kako izgleda rad s njim na setu:

"Iako voli zadržati autoritet i svima nam je neka vrsta gurua, u šali ga uspoređujem s Chi Fuom iz crtića 'Kung Fu Panda' jer je uvijek korak ispred i izrazito profesionalan. Ima rijetku sposobnost da i u najtežim trenucima, kada na setu sve gori', a on gubi i vrijeme i vlastiti novac, pronađe barem pola sata za šalu i opuštanje s ekipom. Tako rastereti i nas i sebe. A onda se, kao nekom čarolijom, stvari ponovno pokrenu."

Dodao je i kako humor igra veliku ulogu tijekom snimanja, posebno zahvaljujući kolegama na setu, među kojima je i Goran Bogdan:

"Goran je divan, on je naš zet' - suprug je glumice Jovane Stojiljković, a nedavno su dobili i kćer. Veliki je šaljivdžija. Zapravo smo svi na setu bili takvi, samo je pitanje kome šala u određenom trenutku bolje uspije. Njemu je uspijevala gotovo uvijek."

Prisjetio se i trenutka koji je označio prekretnicu u njegovoj karijeri:

"Na pitanje što mi je omogućilo glumački uzlet, mogu reći da se sve prelomilo 2009., pet godina nakon diplome na Fakultetu dramskih umjetnosti u rodnom Beogradu."

Suradnja s Bjelogrlićem nastavila se i kroz biografski projekt o Tomi Zdravkoviću, kroz koji je, kako kaže, dodatno učio i profesionalno rastao.

U razgovoru se dotaknuo i obitelji te snažnog utjecaja roditelja, posebno oca Radojice Kuzmanovića, koji je bio dugogodišnji umjetnički direktor i koreograf Ansambla Kolo.

"Iznenadio sam se kad sam doznao da su ga, kad je imao samo 14 godina, zvali u baletnu školu Narodnog pozorišta u Beogradu. No on se svejedno odlučio za folklor. Možda je mogao postati međunarodna baletna zvijezda, mogao je imati sve što poželi, ali ne, on je htio baš među folkloraše."

Posebno emotivan dio razgovora odnosio se na njegov privatni život i očinstvo:

"Moram reći da u početku nisam shvaćao da sam otac, dijete mi je došlo u ruke tek kad se rodilo. Tada se najprije zapitate: A što sad?' Okej, nježan sam, pazim ga, bdijem nad njim, ali kao muškarac nisam mogao proći kroz cijeli proces kakav je imala njegova majka. To mi je u početku nedostajalo. Zato sam pustio da mi ideja kako sam otac 'sjedne' postepeno."

Otkrio je i kakav odnos ima s majkom svog djeteta:

"Ignjatova majka zove se Jovana, ne živimo zajedno, ali odlično se slažemo. To će tako ostati cijeli život jer je divna osoba, fenomenalna majka, a meni je važna kao prijatelj."

Dodaje i poruku drugim očevima:

"Htio bih reći i to da očevi koji su nedavno dobili bebu, ne krive sebe ako se odmah ne osjete roditeljem jer će to sigurno doći."