Štoviše, dočekali su ga s laganim olakšanjem jer su već nekoliko epizoda ranije isticali da želi ići kući.

Što nakon ispadanja kaže Velimir, pročitajte u nastavku.

Ispadanje iz showa ni Vi ni Ivana niste primili tragično, štoviše – moglo bi se reći da se malo i odahnuli. Kako biste ocijenili iskustvo iz te 32 epizode?

Iskreno, ja sam očekivao da ću biti unutra oko tjedan-dva, malo se zabaviti, nešto naučiti i bye bye. Nakon 30 epizoda stvarno smo se umorili. Samo natjecatelji koji su bili tamo s nama znaju do koje je mjere ovo "ekstremno kuhanje" iscrpljujuće, sve od ritma snimanja do samog kuhanja. Imali smo hrpu drugih poslovnih i privatnih obveza za vrijeme snimanja showa pa smo stalno bili na rubu da odemo i posvetimo se njihovom rješavanju, ali nismo ljudi koji namjerno samo tako odustaju pa smo doslovno dali sve od sebe do samog kraja, ma koliko iscrpljeni bili. Ali zbog svega toga, da, odahnuli smo kada je sve završilo. Stigli smo dalje nego što sam ja mogao sanjati - do samog finalnog tjedna. To je i više nego dovoljno ako se mene pita.

Kako je bilo kuhati s Ivanom? Nama se na malim ekranima činilo da ste se dobro slagali?

Odlično. Inače se dobro slažemo, kužimo način razmišljanja i funkcioniranja, ritam jedno drugog pa iako smo samo jednom u životu kuhali zajedno prije showa - i to u "treningu" za audiciju - ispalo je kao da to radimo godinama i dobro se nadopunjujemo. Kad danas gledam na sve to, moram primijetiti da sam zapravo uživao u svemu, čak i u stresu i kaosu.

Što Vas je Tri, dva, jedan – kuhaj!" naučio?

Filetirati ribu, očistiti kozice i hlapa i smješkati se nepoznatim ljudima na cesti koji te pozdravljaju jer te svaki dan gledaju na televiziji.

Kad je uopće počeo Vaš interes za kuhanje? Sjećate li se koja ste prva jela pripremali?

Kao dijete sam volio pomagati mami u kuhinji jer sam oduvijek volio upijati sva znanja i zapravo se "naoružati" znanjima kako bih bio što manje ovisan o drugima. Tako sam sve naučeno počeo primjenjivati u kuhinji kao student, iz čiste nužde krenuo kuhati po maminim receptima prve grahove, piletinu, svinjetinu, hraniti se što je više moguće izvan menze. A kako sam dvadesetih godina života sve više otkrivao azijsku kuhinju, tako sam se posebno zaljubio i u te okuse. Možda zvuči paradoksalno jer ogroman dio azijske kuhinje otpada na ribu, koju ja kao Slavonac baš ne jedem često - ne zato što je ne volim, nego se jednostavno ne sjetim da postoji. Ali iako sam uvijek obožavao jesti azijsku klopu s plodovima mora, osobno sam uvijek pripremao "Aziju s mesom". Riba je meni kroz odrastanje bio šaran na rašljama dva puta godišnje tako da... drago mi je da sam u showu zapravo bio primoran toliko se maltretirati s ribom jer sam izgubio puno "straha" od te namirnice.

I kroz emisiju ste pokazivali sklonost prema azijskoj kuhinji. Otkud ta ljubav?

Ljubav prema Aziji traje od malih nogu, od treniranja karatea preko samurajskih filmova do konačnog odrastanja i pisanja šest knjiga o azijskoj kulturi. Proputovao sam mnoge azijske zemlje pa su mi japanska i tajlandska hrana 20 godina na vrhu liste najdražih, ujedno i one koje najčešće spremam kod kuće. Đumbir, čili, kokos, tjestenina, divota. Bogatstvo okusa i začina, egzotika. Ali jednostavno, paše mi okus, ali i ritual pripreme, sjeckanja, wok... lijep je to gastronomski svemir u kojem se s okusima kombiniraju tradicija, rituali, svaštanešta...

Koje Vam je omiljeno jelo, a koje ni pod razno ne možete pojesti?

Teško je reći, to ti je kao kad te netko pita koji ti je najdraži film ili glazbeni album... Dobro pripremam sve vrste mesa i volim jesti američki pripremljenu roštilj-mesinu, a i sushi mi je iznimno drag. Jedno od najboljih jela koje sam ikada jeo bila je tajlandska janjetina u umaku od kokosa i čilija. Još pamtim neopisive ćevape s fantastičnim umakom od češnjaka koje sam jeo u restoranu u Jordanu... Nema toga što ne mogu pojesti - u Aziji sam jeo pse, mrave, dudove svilce, meduze, sladoled od češnjaka i ribe, svakakva čudesa od smrdljivog duriana... Volim kad hrana postane avantura. Ipak, ne bih jeo nešto od čega znam da ću potencijalno završiti u bolnici, kao što su loše pečeni majmun s virusom ebole ili svježa zmijska krv puna parazita...

Jeste li imali svog favorita u showu? Kako je izgledalo druženje na setu kad bi se kamere ugasile?

Nemam favorita, svatko se bori na svoj način i svakome jednako "držim fige". Nažalost, meni je snimanje showa palo u isto vrijeme kada i snimanje filma čiji sam producent pa sam doslovno 90 posto vremena, čak i na ručku u pauzama snimanja, proveo na telefonu, pripremajući svoje snimanje tako da se nisam previše uspio družiti s ljudima. No onoliko koliko jesam stigao, bilo je dovoljno da zaključim da imam sreće. Natjecatelji su super ekipa, da sam bio okružen skupinom napornih i tupavih ljudi, sve bi bilo teže podnijeti. Imao sam sreće koliko i gledatelji, jer stvarno, osim što su svi O.K. ljudi, znaju kuhati i jako se trude. Nitko nije došao gubiti vrijeme, a opet nitko nije toliko zaluđen pobjedom da bi gazio preko drugih zbog nje.