Kako, pitate se? Jednostavno – svaka obitelj ima svoj način pripreme i svoje tajne sastojke i niti jedan od njih nije krivi! Upravo je to čar tradicije kulinarstva, da se priprema jela prenosi s koljena na koljeno, a zatim dobro poznati mirisi 'iz kužine' stanare vraćaju u djetinjstvo ili neka druga vremena.

Kao i brojne druge obroke, Dalmacija je pašticadu dobila od Italije , odnosno posredovanjem Venecije i Bizanta. Tako se kao izvor pašticade uzima pastissada, jelo specifično za Veneciju i Veronu, koje seže iz 5. stoljeća. Naime, legenda glasi da je nakon velike bitke između Talijana i Ostrogota blizu Verone ostalo mnogo uginulih konja. Kako je narod bio gladan, sakupili su meso, no kako bi ga sačuvali, namakali su ga u vinu ili kvasini. Tome bi dodali povrće i tjesteninu, i tako su stvorili pašticadu.

Danas je ipak, u našim krajevima uobičajeno koristiti goveđi but, takozvani frikando , koji se špika, točnije nabode s pancetom, češnjakom i mrkvom. Ono što je specifično je da pašticada sjedinjuje slatko, kiselo i gorko, a tajna majstora i nona je da svi ti okusi moraju biti balansirani, te da niti jedan ne odskače.

Kiselina se dobiva mariniranjem mesa u vinu ili octu, slatkost suhim šljivama i smokvama, klinčićem i cimetom, a gorčina dolazi od vina. Važno je sve izbalansirati, napraviti dobar omjer šuga i mesa, kako bi onda njoki ili tjestenina imalo dovoljno sočnosti.

Danas postoje i vegetarijanske inačice koje se rade od seitana i kus-kusa, ali u prosječnom dalmatinskom domu je frikando ili juneća pisanica neizostavna. Ovaj obrok toliko se ustalio u našoj kuhinji, da je zaslužio svoje mjesto uPravilniku hrvatske autohtone kuhinje koje uređuje ministarstvo turizma.