Vrhnje je mliječni proizvod koji se sastoji od koncentrirane mliječne masti. Postoje različite vrste vrhnja, a prvenstveno se određuju prema postotku mliječne masti, ali također i prema načinu obrade i namjeni.

Vrhnje su u Europu donijeli nomadi, ali ne može se točno reći u koje doba. Kiselo vrhnje spominje se već 1300 godina pr.Kr. u drevnoj Mezopotamiji, a sam postupak izrade pronađen je na reljefima starih Sumerana 2900 godina pr.Kr.

Kod nehomogeniziranoga mlijeka mliječna masnoća je manje gusta pa će s vremenom doći na vrh. Vrhnje se obire s vrha površine mlijeka, pa je zbog toga i dobilo ime. Do samog procesa fermentacije vjerojatno se došlo slučajno, prirodnim putem, ali je ubrzo otkriveno da fermentirani proizvodi imaju puno duži rok trajanja od sirovog, što je dovelo do njihove široke primjene.

Tekuća krem-vrhnja dodaju se u kavu umjesto mlijeka, ali i u pire krumpir, špinat i krem-juhe. Od slatkog vrhnja priprema se šlag za dodatak kremama za kolače i torte, u voćnim frapeima, koktelima, sladoledima, dok kiselo vrhnje svojom svježinom obogaćuje doručak s mladim sirom, izdašne krastavace u vrhnju, pikantne juhe od rajčica obogaćene žlicom te fine kiselkaste kreme, razne pite i povrtne složence, hrskave pizze, fini file Stroganov te lososa u kremi. Vrhnje za kuhanje koristi se za dresinge, kod začinjavanja povrtnih, mesnih te salata od tijesta, kod pripreme juha, umaka, variva i nadjeva.

Vrhnje je Tomislavu Špičeku omiljen dodatak umacima. Iako i sam kaže da svatko u hladnjaku treba imati malo vrhnja, Špiček savjetuje da se uvijek pripazi s količinom.