Upravo ondje su sjeme gorušice prvi posadili Rimljani, a ta zanimljiva biljka opstala je do danas. Prvi zapisi o dijon senfu datiraju iz 18. stoljeća, točnije iz 1752. godine kada je Jean Naigeonu umijesto nezrelog grožđa u smjesu dodao ocat. Kasnije su za razvoj komercijalnog uspjeha senfa zaslužni bili Maurice Grey i Auguste Pouponom , a danas je on jedan od najčešće korištenih začina u prehrani.

Svaki senf se radi od gorušice, ali svaki senf nije 'dijon'. Razlika je sljedeća: u dijonu se koriste isključivo tamne sjemenke, crne ili smeđe boje, koje se namaču u vodi, a zatim sjedinjuju s octom i vinom. Francuska svoju kuhinju doživljava izrazito ozbiljno, pa čak postoje i zakoni koji diktiraju točne sastojke koji se moraju koristiti.

Dijon je jači, oštrijeg okusa, ali je ujedno i aromatičniji i prepoznatljiviji od običnog senfa. Najvažniji sastojak u njemu je selen, koji pomaže u liječenju artritisa, dijabetesa i krvnog tlaka, a tu su i brojni blagotvorni vitamini.

Dijon senf se može koristiti kao sastojak u brojnim umacima i dresinzima, poput vinaigrette umaku, odličan je za mariniranje mesa, uz kobasice, ribu, a odlično se uklapa i brojne sendviče.