Nekada popularno jelo težaka, radnika, ali i sladokusaca iz raznih društvenih slojeva, danas je u hrvatskoj pomalo zaboravljeno jelo u kojem se uživa tek u relativno rijetkim prilikama.

Ove uobičajene za našu i većinu europskih zemalja goveđe, juneće, odnosno teleće tripice (želudac) razlikuju se po položaju, odnosno dijelu trbuha koji se koristi. Prve tri komore goveđeg želudca, burag, kapura i knjižavac se najčešće koriste za pripremu tripica. Zadnji dio goveđeg želudca, odnosno sirište, se vrlo rijetko koristi zbog svoje strukture u kojoj prevladava žljezdana sluznica.

Tripice, odnosno špek-fileki također se spravljaju od želudaca koza, svinja, jelena, tuna, pa čak i od grdobina, zajedno s ostalim namirnicama u vodi sve dok ne dobijemo jelo nalik na gustu juhu ili gulaš.

Svim receptima je zajednička prva faza obrade sirovog želudca, a to je čišćenje od ostataka utrobe kuhanjem. Za spremanje kobasica, očišćene tripice se sjeckaju na manje, a za spremanje kuhanih i jušnih jela, na veće komade (trake). U nekim jelima koristi se čitavi očišćeni želudac, kao kod bosanskog jela "bumbar", gdje se želudac puni ostalim goveđim iznutricama. U nekim jelima, kao što je na primjer brački vitalac (vuče korijene još od starih Grka), tripice čine tek manji udio među ostalim sastojcima, najčešće raznim drugim iznutricama.

Naziv tripice dolazi od francuske riječi tripe i govori o jelu koje se spravlja od očišćenih želudaca različitih životinja.