Kao autor ovog pisma navodio se sv. Ćiril (Konstantin 826. /7. - 869.) , bizantski redovnik iz Soluna koji je za razvoj glagoljice kao bazu koristio jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna. Na temelju njega i vjerojatno nekih dodatnih, nepoznatih izvora sastavio je prilagođeno pismo te na isto prevodio crkvene knjige. S obzirom da je na našem području službeni crkveni jezik bio latinski, pri zapisivanju slavenskog jezika javljali su se problemi s obzirom da latinski jezik nije bio prilagođen nekim slavenskim glasovima. Jedna od prednosti glagoljice bilo je i njezino rasprostranjeno razumijevanje s obzirom na to da su slavenski jezici u to doba više nalikovali jedni drugima, pa se njome mogao koristiti velik broj ljudi, iako se u prvih nekoliko stoljeća koristila gotovo isključivo kao crkveno pismo. Posredni dokaz o korištenju glagoljice u našim krajevima 925. godine pronađen je u pismima pape Ivana X. Tomislavu i splitskom nadbiskupu u kojima spominje ''Metodijevu doktrinu''. Nije poznato kako se glagoljica nazivala u 10. stoljeću jer je naziv glagoljica prvi put zabilježen tek u 16. stoljeću. Isto tako, prve rasprave o porijeklu glagoljice krenule su tek u obrazovanim krugovima renesanse, tako da nije poznato u kojoj su mjeri korisnici glagoljice u 10. stoljeću znali njeno porijeklo.

Glagoljica je imala drugačiji raspored slova od latinice, umjesto s a, b, c, d, započinjala je s a, b, v, g, dok je svako slovo imalo i svoje ime, što je u trenutku nastanka glagoljice trebalo omogućiti lakše pamćenje. A se zvalo AZ, B se zvalo Buky, slovo V je nosilo naziv Vêdê, itd. Na osnovu prva dva slova ovaj se grafemski sustav nazvao azbukom. Glagoljična se azbuka sastojala od 38 grafema ili znakova. Staroslavenski jezik, za koji je glagoljica i sastavljena, imao je nešto drugačiji glasovni sustav od modernog hrvatskog jezika. U glagoljici nisu postojali posebni znakovi za brojeve, već su isti znakovi označavali i slova i brojeve. Ako je znak imao točku sa svake strane ili ligaturu iznad, označavao je broj.

Najstariji oblik glagoljice bila je trokutasta glagoljica koja se koristila od 9. do 11. stoljeća, a paralelno s njom od 10. do 12. stoljeća koristila se i obla glagoljica. Uglata glagoljica nastala je u 13. stoljeću, a koristila se do 19. stoljeća.