Ostalo

Hrvatska u ranom srednjem vijeku – što je od povijesti ostalo danas?

Iako se Hrvatska razvijala pod utjecajem mnogih europskih kultura, dala je svoj jedinstveni obol povijesti europske civilizacije dok je trpjela okupacije od strane Ilira, Rimljana i slavenskih plemena.

Press
30.08.2016 12:00

Baš kao i mnoge druge zapadnoeuropske države, Hrvatska je osnovana na ruševinama Rimskog Carstva. Jedinstvenom je nije činilo samo kristalno plavo more, znana je i zbog svoje tisućljetne kulturne tradicije.

Ustroj hrvatske države u 10. stoljeću prema Konstantinu VII. Porfirogenetu

Bizantski car Konstantin VII. ostavio je vrijedno svjedočanstvo o unutarnjem uređenju Hrvatske u prvoj polovici 10. stoljeća u spisu O upravljanju Carstvom" . Tada se Hrvatska dijelila na jedanaest zasebnih županija u koje su se ubrajali Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga i Nin. U to vrijeme, car nije ubrajao sve županije već samo glavne.

Njima su ravnali župani, plemenski poglavari s nasljednim pravima. Još tri županije (Krbava, Lika i Gacka) bile su podvrgnute banu kao kraljevu suvladaru. Ban je na svome području vršio zacijelo svu upravnu, sudsku i vojnu vlast.

Prvi poznati ban bio je Pribina. Na njegovom dvoru u 10. stoljeću postojali su posebni službenici - dvorski župan, komornik, peharnik, konjušnik, štitonoša i buzdovanar. Pratnju i posebne službenike imali su i supruge kneževa, odnosno kraljeva.

Konstantin VII. svjedoči i o vojnoj snazi Hrvatske u prvoj polovici 10. stoljeća. On je rekao da je Hrvatska tada imala 100 000 pješaka, 60 000 konjanika, 80 većih brodova ili sagina sa 40 oružanika bez veslača i 100 manjih brodova ili kondura s 10 do 20 oružanika bez veslača.

Dakako da su te brojke pretjerane i imale su svrhu Hrvatsku kao bizantskoga saveznika prikazati u najboljem svjetlu kako bi oslanjanje Carstva na nju izgledalo manje neprimjereno. Sredinom stoljeća vojna sila se smanjila zbog građanskog rata jer Konstantin kaže da je broj velikih brodova tada spao na trideset, dok ostali brojčani podaci nisu poznati.

Jezgru vojske činila je vladareva oružana družina kojoj bi se po potrebi priključila određena skupina mladih ljudi te privremeno oslobođena redovnih radnih dužnosti da ratuje u zajedničkom interesu. Stoga ni broj pješaka, a još manje konjanika, jer su konji bili iznimno skupi i sebi su ih mogli priuštiti samo najbogatiji, nije mogao biti velik. U to vrijeme, Hrvatska je morala raspolagati znatnom vojnom moći.