Srednjovjekovni lov na vještice u 21. stoljeću zamijenjen je lomačama za sve žene koje se usude brzo oporaviti nakon prekida ili bilo kakvog drugog oblika napada na vlastite emocije i u konačnici sebe.

Istina, i muškarci pate. Ipak, oni o svojim često puno kratkotrajnijim patnjama ne obavještavaju prijateljice, kolege i prodavačice iz kvartovske pekare. Da Sherlocku, to rade žene, no to je uobičajeni način rješavanja tereta zbog kojeg u prvim tjednima nakon emotivnog potresa traže potvrdu da nije kraj svijeta i da će preživjeti.

Baš kao što si ti frajeru u prvim sekundama nakon prirodnog potresa koji je u sneno nedjeljno jutro 22. ožujka probudio Zagreb tražio svoj dah i mamu, iako to nikad nećeš priznati, ali ćeš se glasno rugati onima koji nemaju problema s priznavanjem straha kojeg su tada proživjeli.

Suditi bilo koga zato što je nešto brzo prebolio tjera suze na oči, ali ne od smijeha, već jada. Uostalom, kako vi znate da je prebolio?

Osmijeh u javnosti ili lijepa, fil(t)erima ukrašena fotografija na društvenim mrežama nisu mjerilo oporavka niti sreće. Oboje su često laž koja pristojno moli dušebrižnike s cjelodnevnim dežurstvom borongajske ljekarne da ne zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto. Nevina laž koja ne dopušta osobi koja vas je povrijedila da još malo hrani svoju sitnu dušu.

Osim toga, osmijeh i sreća najbolje su osvete. Ništa ne boli više od damskog ili džentlemanskog ignoriranja i gledanja svog posla onda kad bi druga strana dala sve da još jednom u vama može izazvati bilo kakvu reakciju koja će otkriti da vam je još uvijek stalo. Tišina je ubojita, a najgora je ona koja se k tome servira sa smiješkom na licu. Nemogućnost procjene na čemu su s vama, u određenim ljudima izaziva poriv da sramotnim ispadima pa i niskim udarcima zadobiju vašu pažnju, a to je vaša pobjeda nakon koje je svaka riječ suvišna.

Osim ako ne idete u srednju školu i mislite da ste kralj ili kraljica kantine. Tada mu zapalite bicikl ili posvetite status na Facebooku. U svim ostalim slučajevima, pustite drugu stranu da sama otkrije čari kontinuiranog samosramoćenja na društvenim mrežama. Nećete vjerovati koliko ljudi i tko sve upadne u ovu zamku.

Nadalje, kako možete tvrditi da je netko dobro ako nikada niste otišli s njim kući i vidjeli kako se nosi sa svijetom iza zatvorenih vrata? Jeste li ikada vidjela tužnu balerinu na pozornici? No niste vidjeli niti onu uplakanu u garderobi koja masira krvave i natečene prste! Ljubav boli, ali tek u backstageu vlastitog životnog showa za kojeg će tek rijetki oko vas kupiti ulaznicu kako bi vam zapljeskali, dok će ostali to učiniti kako bi umanjili vlastite probleme, jer ste vi u gorima.

Nitko od nas ne može znati što se događa među tuđim zidovima i koliko su oni hladni. Kod žena konačno zbogom najčešće dolazi nakon mjeseci koprcanja u mreži vlastitog jada i nesreće, iako ima i takvih muškaraca, ali u puno manjem postotku.

Ipak, oni ne analiziraju stvari kao žene. Češće muškarac odlazi nakon prve, druge ili maksimalno treće naznake problema za kojeg mu je lakše dati petama vjetra nego ga pokušati riješiti, kao da ih s nekom drugom neće biti. Po toliko puta već viđenom scenariju, tek kasnije shvate kako to zapravo i nisu bili veliki problemi. Obično onda kad im zelenija" trava odjednom počne smrdjeti.

Za ženu je zbogom - zbogom. Kad jednom dođe do te točke, nećete ju više naći kako se vraća.Nije ona Lassie, a ni vi niste odani kao pas. Posebno se neće vratiti ako je otišla mirno. Ona tada već zna da je mjesecima davala priliku za prilikom, uništavajući sebe, a onda je pustila da se uništi sve. Zašto bi ostala negdje gdje je sreća odavno rekla da s takvim budalama ne želi imati posla?

Posebno ne treba suditi ženi koja izgleda ljepše i sretnije no ikad. Napokon je krenula u teretanu, a dok je bila s njim samo se debljala... Pa što? Neki pronađu utjehu u skakanju po lopti za pilates, a neki po jeftinim ženama.

Kad skačete po lopti, barem radite nešto dobro za sebe, za svoj um i tijelo. Kad skačete po jeftinoj ženi, duša i um vam pate, ali naravno da svoj očaj nećete javno priznati. No niti to nije za osudu, jer svatko se ima pravo liječiti kako hoće. Pitanje je samo zašto se u takvim situacijama sudi isključivo ženama? Ženama koje su se USUDILE krenuti dalje.

Vještice se tako u 21. stoljeću ne pale na lomači, već očima na ulici i jezičinama na kavama. Samo zato što su se hrabro zauzele za sebe, umjesto da su se tjednima uspavljivale suzama u jastuku.

Što su ponovno pokrenule svoje prašnjave metle kako bi krenule u potragu za srećom, a otišle od blijede verzije iste. I što su na kraju hrabro spalile klimave mostove koji nisu vodili nikuda umjesto sebe.

Neoprostivo, zar ne?