Raznovrsnost mesa koje se konzumiralo na plemićkim dvorovima bila je ekstravagantna. Najčešće se jela svinjetina, ali je bila cijenjena i divljač, posebice jelen i mladi zečevi. Pripremao se velik broj divljih ptica: čaplje, ždralovi, rode, kormorani, galebovi, čvorci, kosovi, divlje patke, fazani, prepelice, jarebice, vrane, drozdovi i kukavice. Jele su se i uzgojene ptice: guske, kokoši i patke. Od ptica su najcjenjeniji bili labudovi i paunovi koji su se na gozbama posluživali ukrašeni svojim perjem. Od riba su najcjenjenije bile jegulja i zmijuljica (slična jegulji). Jeli su se i puževi i žabe.

Jedini način konzerviranja bilo je soljenje. Usoljeno meso najčešće se pripremalo kuhanjem, a svježe meso se peklo. Najpopularniji začin bio je papar, a koristilo se i mnogo drugih istočnjačkih začina snažnog okusa. Jako začinjavanje hrane služilo je zasigurno i za prikrivanje loših okusa. Budući da nisu postajale učinkovite mjere čuvanja hrane, razvijali bi se fermenti koji su uzrokovali neugodan miris hrane. Takva bi hrana iznova postala jestivom tek intenzivnom termičkom obradom, pa su srednjovjekovni kuhari, kako bi uklonili toksine, isti komad mesa katkad i kuhali i pekli. Potom su ga morali i dobro začiniti da bi mu dali podnošljiv okus. Hranu su često bojili i intenzivnim bojama da bi zamaskirali odbojan izgled. Žutu se boja postizala pomoću šafrana, crna pomoću ugljena, zelena pomoću peršina ili metvice, a crvena pomoću krvi ili sandalovine. Cijenjen začin bila je i ružina vodica koja se dobivala namakanjem ružinih latica u velikim vodenim posudama na otvorenom. Šećer je bio preskup i prerijedak da bi se koristio za kuhanje, pa se konzumirao u grudicama kao skupocjena poslastica za posebne prigode. Za zaslađivanje se uglavnom koristio med.

Plemstvo je jelo bijeli pšenični kruh koji je smatran najkvalitetnijim. Siromašan vlaknima, vitaminima i mineralima, takav je kruh vjerojatno dugoročno štetio njihovu zdravlju, baš kao i mesna hrana s mnogo kolesterola. Svježe povrće su smatrali teško probavljivim, pa su ga izbjegavali, čime su se također lišavali vrijednih vitamina i vlakana. Karakteristično piće plemstva bilo je vino. Katkad je čak i plemstvo iz sjevernijih krajeva Europe, gdje nije uspijevala vinova loza, moglo sebi priuštiti nabavu vina iz južnijih krajeva. Vino je u srednjem vijeku smatrano korisnim za zdravlje, dapače i ljekovitim. Vino bi već nakon godinu dana postalo praktički nepitko, pa su se vina većinom morala piti mlada. Postoje svjedočanstva u kojima se pisci žale na lošu kakvoću vina na kraljevskim dvorovima. Za ta vina se često kaže da su kisela, mutna, ustajala i da vonjaju po smoli. Vina su se često zaslađivala i začinjavala, zato da bi im se poboljšao okus. Bogato plemstvo nabavljalo je kvalitetnija vina iz dalekih krajeva, na primjer s Cipra i Lezba, ili iz Španjolske. Plemstvo je pilo i pivo, ali ono nije bilo tako cijenjeno jer se proizvodilo bez hmelja. Pile su se i medovina, jabukovača i kruškovača, a za piće slično punču vjerovalo se da štiti zube od kvarenja.

U seljačko gospodarstvo pripadala je, uz polja i pašnjake, nužno i šuma. Ona je pružala bobičasto voće, divljač, drvo za gradnju i vatru, kao i žir za prehranu svinja, hrastovu koru za štavljenje (postupak konzerviranja i obrade kože). Pepeo šumskog žbunja koristio se za bijeljenje, smolasti proizvodi drveća za izradu baklji i svijeća. Koristio se med budući da nije bilo šećera. Općenito su od velike važnosti bile biljke bogate proteinima, bob, leća, grašak i osobito grah (tradicionalne europske vrste). U mediteranskim područjima osnovne namirnice činili su kruh, masline, maslinovo ulje i vino.

Osnovna prehrambena namirnica bio je kruh od integralnog brašna, uglavnom pšeničnog, a bilo je i miješanog (ječam, pir). Samo viši slojevi imali su pristup bijelom brašnu. Baza za dizanje bilo je kiselo tijesto. Kruh se mogao peći u keramičkoj posudi, pod tzv. pekom, ili direktno ispod žara na ognjištu. Ako se pekao ispod žara na ognjištu morao je biti tanak, i od njega bi nastala svojevrsna pogača. Dnevno pečenje kruha spadalo je u jednu od najvažnijih svakodnevnih aktivnosti. Dvorski klan očekivao je svježi kruh svaki dan. Baza za kruh ili tzv. Starter, bio je važan i za proizvodnju piva, jer pivu je potrebna kultura kvasaca, a jedina dostupna je bila ona od kruha. No, nakon što bi se započelo s proizvodnjom piva, moguće je bilo koristiti i kvasce koji će nastati fermentacijom piva u proizvodnji kruha te na taj način obogatiti okus kruha.

Kuhalo se na ognjištu nalik na kamin, koje je moglo biti uzdignuto ili spušteno. Kuhalo se direktnim postavljanjem posuda u vatru, vješanjem iznad vatre ili žara, postavljanjem tronožaca na koje se stavljalo posuđe iznad vatre ili žara i direktnim postavljanjem na ugrijanu površinu (peka). Osim keramičkog posuđa, koristile su se i jednostavne metalne posude kao što su tave od kovanog željeza i kotlići okruglog presjeka i ravnog dna. Keramičko posuđe i proizvodi bili su neglazirani.