Srednjovjekovno seljaštvo kao stalež pojavljuje se tek od 11. i 12. stoljeća. Rani srednji vijek nije poznavao koncept koji bi odgovarao onom što se naziva seljakom, u smislu zemljoradnika, odnosno pripadnika stanovništva koje se bavi poljoprivredom.
Ranosrednjovjekovni izvori spominju skupine u seoskim populacijama koje nazivaju slobodnima, poluslobodnima i neslobodnima. Svi oni koji su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom podlijegali su općem zakonu ranog srednjovjekovlja zabilježenom u pučkim zakonima.
Slobodnjaci su smjeli sudjelovati u zajedničkim skupštinama, uživali su puna zakonska prava i obično su posjedovali zemlju i domaćinstvo na kojima su radili zavisnici. Bili su obvezni na podavanja i službe i podložni vlastelinima koji su bili i njihovi osobni gospodari. Obveze zavisnog seljaka - kmeta - prema vlastelinu bile su naturalno podavanje (ustupanje dijela uroda), novčano podavanje i radna renta (rad na alodiju).
Seljak je bio dužan i na podavanje desetine uroda crkvi. Porez se plaćao tek od 12. stoljeća. Seljak u pravnom smislu nije bio lik iz davnine na kojeg povijest nije utjecala, nego povijesna figura koja je iznikla u razvijenom srednjem vijeku.
Dokazi ukazuju na to da se riječ "seljak" nije pojavila prije nego što su se zemljoradnici mogli pravno razlikovati od profesionalnih ratnika, a, poput vitezova i građana, bili su klasificirani u vlastitoj društvenoj razdiobi. U 9. i 10. st. velik broj prethodno slobodnih seljaka sveden je na zavisnost o vlastelinu.
U srednjem vijeku najvažnije je bilo uzdržavanje. Cilj cjelokupne privrede ljudi, a osobito seljačkih masa bilo je osiguravanje fizičkih preduvjeta za život: hrane, odjeće, stana. U ranom srednjem vijeku svaka se slobodna seljačka obitelj smještala na tipičnu česticu zemlje koja bi joj trebala omogućiti sve preduvjete za normalan život. Ekonomski cilj čitavog srednjeg vijeka je bio je tek zadovoljavanje nužde. Rad nedjeljom načelno je bio zabranjen, ali se dopuštao u kriznim situacijama. Proizvodnja izvan granica nužnoga nije zanimala zavisnog seljaka, a u prvo vrijeme ni vlastelina. Seljačke mase bile su svedene na životni minimum zbog davanja stalnih renti velikašima i izdvajanja za milostinju i crkvenu desetinu. Rente velikašima su velikim dijelom ovisile i o samovolji velikaša. Zbog te samovolje i zbog godina slabijeg uroda seljak je zapadao u stanje kojeg se najviše bojao: gladovanje. Srednjovjekovni seljak neprestano se borio protiv gladi, a sanjao je bogate gozbe.
Seljaci su živjeli u porodicama. To većinom nisu bile veće zajednice i u njima je glavnu riječ imao otac, glava obitelji. Njega bi naslijedio njegov sin, najčešće najstariji ili onaj koji se prvi oženio kada bi otac prešao otprilike šezdesetu godinu života. Obitelj bi primala ženu i djecu oženjenog člana obitelji, a neoženjeni članovi obitelji (braća i sestre) bili bi primorani odseliti. Uobičajena dob za ženidbu kretala se između razdoblja prije puberteta i adolescencije. U kasnim dvadesetim godinama neudane žene i neoženjeni muškarci smatrani su već prestarima za ženidbu.