Riječ plemić dosta se često susretala u dokumentima u srednjem vijeku. Dovoljan razlog za uporabu izraza plemić bilo je već u prvo vrijeme kada su seljaci posjedovali zemljoposjede. Također, pojedinci koji su posjedovali svoju slobodu mogli su biti odlikovani plemenitošću ili nekom drugom vrsti časnosti.

Istoznačnost riječi slobodan i plemić bila je vrlo kratkog vijeka te je ostavila svoj trag samo u vojničkom vazalitetu. Ta se riječ mogla uporabiti i na još nižem stupnju kako bi se izdvojile najmoćnije, najstarije, ali i najugledanije obitelji iz mnoštva ostalih ljudi.

Plemstvo, koje početkom razvijenog srednjeg vijeka još nije bilo pravno utvrđeni društveni stalež, izraslo je u vladajući sloj zahvaljujući zemljoposjedima, pokretnom bogatstvu, vršenju upravnih i zapovjednih službi, od kojih je upravo vojnička funkcija bila najvažnije obilježje, što je bilo izravno povezano s osobitim načinom života.

U početku, plemić je bio senior, ali i vazal koji kotira na imovinskoj i časničkoj ljestvici. Plemstvo se nije sastojalo samo od vojničkih vazala jer iz njegovih redova nije moguće isključiti vlasnike alodijalnih vlastelinstava koji su temeljem svog posjedništva imali upravne i zapovjedne dužnosti nad drugim ljudima. Unatoč tome, vazalske su skupine bile osnovni element srednjovjekovnog plemstva. Vazal ili čak i alodijalni vlastelin, plemić iz prvoga doba feudalizma, imao je posebno obilježje da je bio bolje naoružan i pritom još profesionalni ratnik.