Kod kovačkog zanata glavni alat za svakodnevnu upotrebu bio je nož , odnosno više njih među kojima su bili i manji i veći noževi.
Osnovno oruđe bili su čekić, kliješta, nakovanj i kovačka vatra . Vatra se ložila s drvenim ugljenom uz česte dodatke željezne šljake za dizanje temperature. Temperatura se dizala uz pomoć mijeha ili puhanjem. Željezo se zagrijavalo u vatri te se zatim kovalo uz ponovno zagrijavanje i kaljenje. Nakovanj je bio običan četvrtasti blok željeza.
U tim talionicama vjerojatno su se proizvodile pogače sirovog željeza koje su kasnije završavale kod kovača jer sav pronađen materijal bio je rađen kovanjem, a ne lijevanjem. Postojale su i lokalne radionice koje su proizvodile jednostavnije predmete poput alata, čavala, potkova i slično.
Kod ljevačkog zanata stvar je malo složenija. Sam proces dobivanja rude i priprema za lijevanje dosta su zanimljivi. Potrebni su bili kalupi, a nakon što se predmeti izliju, tu je i završna obrada. U ovom razdoblju često su se izlijevali i onda iskucavali limovi, koji su se rezali i na koje su se matricama otiskivali uzorci, a od njih su se izrađivali nakit i ukrasi.
Većina nakita pronađenog na području Hrvatske bila je izrazito pod bizantskim utjecajem i vjerojatno je proizvedena u većim radionicama koje nisu nužno bile na području Hrvatske. Međutim, nalazi poput ostave matrica za otiskivanje iz Biskupije sugeriraju da su se zemljom kretali obrtnici koji nisu imali centralnu radionicu, već su bili tzv. putujući obrtnici. To bi značilo da se u 10. stoljeću vjerojatno dio nakita proizvodio i na tlu Hrvatske.
Svatko je morao imati svoj brusni kamen i održavati svoje oružje i oruđe oštrim. Okrugli brusni kamen koji se pokreće ručkom u pravilu se koristio za oštrenje većih oružja i oruđa, a i usluga majstora u pravilu nije bila besplatna.