Prošlo je 29 godina otkako nas je napustio legendarni košarkaš Dražen Petrović , a ove godine bit će i dva desetljeća otkako je primljen u košarkašku Kuću slavnih. Jedan od najboljih sportaša svih vremena, kako mu i danas tepaju 'košarkaški Mozart', život je izgubio u prometnoj nesreći u blizini njemačkog grada Ingolstadta. Automobilom je upravljala njegova djevojka Clara Szalantzy te se Golfom zabila u Mercedesov tegljač. Navodno je vozila 160 kilometara na sat. Dok je ona prošla s tek nekoliko ogrebotina, veće posljedica za zdravlje imala je njezina tadašnja prijateljica Hilal Edebal koja je neko vrijeme bila i u komi, dok je Dražen, koji je tijekom vožnje spavao na suvozačkom mjestu, nažalost poginuo na mjestu nesreće. Njegova majka Biserka Petrović silne je godine posvetila tome da Draženovo ime nikada ne bude zaboravljeno. U razgovoru za RTL.hr rekla nam je kako je taman na Mirogoju na njegovom grobu te se potom osvrnula na skoro tri desetljeća bez voljenog sina.
"Nemam osjećaj da je prošlo 29 godina, već kao da je jučer bilo. U tome svemu uvijek nešto čekate, imate osjećaj kao da će on odnekud doći. Prošlo je brzo, izdogađalo se svašta, ali opet, nismo njegovo djelo pustili da ode u zaborav nego djeci uvijek prenosimo njegovo nasljeđe", rekla je sjetno Biserka. Sa Zakladom Dražen Petrović sprema mnogo novosti, a prva je proširenje Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović.
"Otvorenje će biti idućeg ponedjeljka. Još radimo na svemu, a pandemija je to stopirala. Bilo je teško sve ponovno uspostaviti, ali uspjeli smo. Draženova voštana figura nije smjela ići u javnost dok ne dođe u svoj ambijent. Mislila sam da će proširenje biti gotovo do obljetnice, ali nisu svi dijelovi potrebni za dovršetak poslova stigli jer su naručeni izvana. Pri kraju smo, to vam moram reći", rekla je Biserka ponosno. Draženovu voštanu figuru medijima je predstavila prošle godine i nimalo nije skrivala emocije. Kaže nam kako joj je danas slično kada stoji uz njega u stvarnoj veličini. "I sada mi je također bilo teško stajati pored njegove voštane figure. Imam osjećaj da će svake sekunde progovoriti. Mislim da ćemo svi biti ponosni na to", dodala je. Život je posvetila održavanju sjećanja na njezina sina, a i sama kaže kako ju je puno naučio, prije svega da pošruje sve ljude, da baš kao i on, bude "osoba iz naroda".
"Dražen je čudesno živio, iz dana u dan me fascinira koliko je ostao u ljudima. Da obitelj nije napravila sve što je napravila za Dražena, možda ne bi bili ni svjesni koliko je on bio velik. Bio je toliko jednostavan, živio je za čovjeka, uvijek je drugoga želio usrećiti. Nije on bio sportaš, odnosno bio je više od toga. To mogu slobodno reći. Čovjeku je teško, no on to mora prenositi drugim generacijama. To je prvenstveno kroz muzej, ali i kroz sve ostalo što radimo. Bit će i crtić o njemu inspiriran stripom 'Dječak', HAVC je to već preuzeo, pripremamo i njegove tenisice. Ima dosta projekata koji su dosad bili na čekanju jer ih je zaustavila pandemija", najavila nam je Biserka. Žao joj je što ne može biti prisutna i u Šibeniku na polaganju vijenaca, no kaže, zbog radova mora ostati u Zagrebu. Rekla nam je kako niti ove godine, što je i očekivala, nije dobila poziv niti poruku od Draženove tadašnje djevojke, no kako joj poznanici u Münchenu prenose, svake se godine sjeti Draženovog rođendana i položi cvijeće ispred križa u četvrti u kojoj živi.
"Meni je lakše kada s njom nisam u kontaktu. Svi koji nešto rade o Draženu pokušavaju doći do nje, ali ona to uvijek odbija", rekla je te dodala kako je s Halil redovno u kontaktu.
"Živi u Istanbulu, na Klaru je jako ljuta jer ju nikada dok je bila u komi nije nazvala kako je, a kamoli posjetila. Ona uopće ne želi o njoj razgovarati. Čujemo se često telefonom, ona radi u engleskom vrtiću jer jezik dobro poznaje budući da je studirala i igrala na koledžu u SAD-u", naglasila je.
Ovo je inače i druga godišnjica smrti koju je proživjela bez supruga, Jole Petrovića, koji je preminuo u travnju prošle godine nakon duge i teške bolesti.
"Meni je rad oko supruga 13 godina, kako je bio nepokretan, bio lakši nego ovo sada što proživljam bez njega. Znate, kada se ujutro probudite i imate određenu rutinu, to su sve stvari za koje smo mi kao ljudi vezani. Ne možemo bez toga. Dan prođe u radu, ali jutro i večeri su nekako teška, ali nastojim to prihvatiti. S time se nositi, to vam je priča. Ili se boriti ili se predati. Samo me rad održao. Ako ne nastavite raditi, onda ste gotovi. Tako razmišljam", zaključila je.