"Živimo u psihotičnom vremenu i istina je da nekad sami sebe izgubimo. Zato je važno pronaći se, a umjetnost je oduvijek pravo mjesto za to", govori nam u intervjuu za RTL.hr veliki bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović. Njegov film "Deset u pola" premijerno možete pogledati na PLAY Premiumu od 1. veljače, a tim povodom razgovarali smo sa slavnim oskarovcem o Sarajevu, koroni, umjetnosti i stvaranju... Upravo zaključak intervjua nameće se kao tema intervjua, ali i filma. Danis Tanović odavno je poznat regionalnoj, ali i svjetskoj publici, a ovim neopterećenim, jednostavnim i duhovitim uratkom uspio je u svom naumu - pomoći nam da pronađemo sebe, i u ovim vremenima. Film je svojevrsno ljubavno pismo Sarajevu i duhu ovih prostora, pismo koje je neopterećeno, lagano i slojevito. Upravo u ovim teškim, tjeskobnim vremenima, Danis je odlučio govoriti o ljepoti življenja. Sve rjeđe je vidimo, a ipak nas ona, kaže Tanović - čini ljudima.
Filmom 'Deset u pola' vratili ste se, na neki način,
regiji, a kritike kažu da je ovo vaš najpopulističniji uradak
dosad. Što kažete na takvu ocjenu?
Svaki film se pravi za publiku, i pravi se iz želje da se ispriča
neka priča – hoće li on biti manje ili više gledan zavisi od više
faktora. Film “Deset u pola” je komedija, duhovita, jednostavna
priča o Sarajevu prikazanom iz jednog drugog, meni zanimljivog
ugla, o prijateljstvu, o mladima koji razmišljaju otići ili
ostati... Osjeti se tu energija s kojom smo film stvarali,
snimali smo ga u vrijeme pandemije, uvjeti nisu bili jednostavni,
ali uspjeli smo. Drago mi je da se film gleda i po svim
reakcijama – publika ga voli.
U prilog toj tezi svakako govore i brojke. Film obara rekorde diljem regije. Jeste li očekivali takav uspjeh filma?
S pandemijom smo naučili da je teško nešto očekivati ili
predvidjeti. Pred početak snimanja došlo je do novog vala
pandemije, brojevi pozitivnih na COVID su rasli, mjesec dana pred
početak snimanja nismo znali ni počinjemo li. Onda se sve malo
smirilo i krenuli smo. Za postprodukciju i završetak filma nismo
smjeli ni govoriti jer nismo znali šta nas očekuje, ali smo ipak
uspjeli završiti film i premijerno ga prikazati na otvaranju
prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Prikazati film pred
domaćom publikom, na domaćem festivalu, vidjeti, čuti i osjetiti
reakcije publike, za nas je bilo sjajno i dobar pokazatelj da će
film biti gledan u kinima. Ne znam za rekorde u regiji, ali u
Bosni i Hercegovini je taj film među pet najgledanijih filmova
prikazanih u bh. kinima u 2021. godini.
Što taj uspjeh poručuje filmskim djelatnicima na ovim našim prostorima? Čini li vam se da publika traži svojevrsno rasterećenje?
Filmski autori se bave temama koje ih zanimaju, za koje smatraju
da je važno da budu ispričane, baš tada, u tom trenutku. Tako sam
i ja počeo raditi na filmu “Deset u pola” – u vrijeme tjeskobe,
zatvorenosti. Htjeli smo napraviti laganu, neopterećujuću priču,
koja ima nekoliko slojeva. Sigurno je da smo preopterećeni i
‘zatrovani’ političkim i drugim ‘teškim’ temama od kojih ne
možemo pobjeći, a ni puno utjecati na njih i da su upravo te teme
najistaknutije i u medijima – za razliku od kulture koja nije
skandalozna ni populistička i ima sve manje prostora. Publika
prije svega traži dobru, snažnu i kvalitetnu priču, koja će je
pomjeriti, pokrenuti, nešto promijeniti, izazvati emociju.
Jeste li ovim filmom 'napisali' svoje ljubavno pismo
Sarajevu?
Jesam, na jedan način. Toliko smo preopterećeni crnim vijestima, negativnošću sa svih strana, da nekad i zaboravimo vidjeti ono lijepo čime smo okruženi, a i ljepotu u ljudima kojima smo okruženi. Nekad je naša stvarnost toliko nasilno iskrivljena da ne vidimo suštinu, nešto što je lijepo i dobro ostane skriveno, šteta. A ipak je to ono što nas čini ljudima.
Foto:
Josip Regović/PIXSELL
Suprotstavili ste u filmu tradiciju i neka nova, moderna
vremena. Kako to jedno s drugim funkcionira u društvu Sarajeva
danas?
Svako vrijeme nosi neke svoje specifičnosti ili trendove, promjene dolaze s vremenom, to je neminovno, i to je dobro. A svako ‘novo’ nosi u sebi dio onog naslijeđenog iz tradicije, i tako i funkcionira u Sarajevu i svugdje.
Upravo se čita
Upravo se čita
Kažu da je biti Sarajlija dijagnoza. Slažete li se i zašto je tome tako?
Grad koji volite i u kojem je obitelj, kuća, ljubav, neodvojiv je dio ličnosti. Tako i Sarajevo mene. Ne znam da li bih to nazvao ‘dijagnoza’, ili kako bih to imenovao. Ima još nekoliko gradova koji su mi važni, za koje sam vezan i u kojima se osjećam kao kod kuće zahvaljujući ljudima koji me dočekuju kao svoga i još neki za koje me vežu neke uspomene.
Dodirnuli ste se u filmu i korone. Koliko je utjecala na stanje u kulturi? Je li ta nesretna pošast na neki način i inspirativna?
Ako mislite na konkretno ovaj film – nije mi korona bila insipracija, ali jeste bila i danas je dio naše stvarnosti, i to se u filmu vidi. Da bismo uspjeli snimati, redovno smo se testirali, provodili sve mjere, glumci su mogli nositi maske cijelo vrijeme snimanja. I imali smo sreće. Stanje u kulturi odavno nije bajno, korona sigurno nije utjecala da to stanje promijeni nabolje, a i u ovakvom vremenu je pokazala potencijal koji nosi. Kao i uvijek, umjetnici su ti koji su i u ovakvoj situaciji nastojali odgovoriti na izazove koje im je korona postavila kako najbolje znaju – kreativnošću, prilagođavanjem i snalažljivosti da iz toga izvuku najbolje. Ne mogu reći da mi je bila inspirativna, ali mi jeste otvorila neke nove ideje o kojima prije nisam razmišljao.
Film 'Ničija zemlja' otvorio vam je vrata svijeta. Bosanskohercegovački film na međunarodnoj sceni jako dobro stoji, a 'Ničija zemlja' bila je predvodnik tog dobrog puta, barem u postratnom periodu. Je li vam takav uspjeh u vašim mladim (životnim i karijernim) godinama bio teret, jeste li ga tako shvatili?
Uspjeh ‘Ničije zemlje’ je i tada i danas za mene sretno razdoblje u svakom pogledu. Upoznao sam i svijet i sebe, i to još uvijek radim. Istražujem.
Kako funkcionirate na međunarodnoj sceni, kako je snimati filmove vani? Ima li razlike u stvaralačkom smislu? A u onom praktičnom, produkcijskom?
Drugačije je. S jedne strane ima više slobode jer je riječ o drugačijoj vrsti sistema i organizacije pa ne morate razmišljati o puno stvari o kojima ovdje morate, a s druge strane, upravo to umanjuje slobodu u jednom drugom smislu, slobodu koju imate ovdje, i u ideji i u mijenjaju ideje kroz realizaciju, uz sve financijske, a time i organizacijske poteškoće. U svakom slučaju, dobro i značajno iskustvo.
Foto:
Armin Durgut/PIXSELL
Nameće se dojam da je scena u regiji živnula, nešto se
događa, ljudi su željni domaće produkcije, vlastitog jezika i
okruženja. Jeste li istog dojma, i koji je tome razlog? Događa se
nekakav pozitivan val, barem tako izgleda.
Ljudi su željni domaćeg sadržaja, možda i zato što se kod nas ne
snima tako puno i tako često, ali nadam se da će se i to
promijeniti i da će se mijenjati sve više. Uvijek je bio bliži
domaći sadržaj – ovo govorno područje, posebno kvalitetan
sadržaj. Zašto? Vjerovatno jer se ljudi prepoznaju, bliska im je
ta emocija i jer imamo kvalitetne autore koji imaju što reći i
pokazati.
Čini se kao da smo sami sebi nedostajali, da na platnima
gledamo vlastite živote ili barem njihove djelomične
varijante?
Ljudi su preopterećeni svakodnevnicom, vijestima, zatrpani smo ogromnim brojem informacija sa svih strana. Nekad je jednostavno neophodno napraviti odmak, zastati malo, okrenuti glavu od mobitela bar na sat vremena, otići u prirodu, gledati čovjeka s kojim razgovarate, pročitati nešto, imati hobi. Ili otići u kino i pogledati film. Siguran sam da ćete se barem negdje pronaći, ako ništa barem na par minuta, i vratiti sebi. Živimo u psihotičnom vremenu i istina je da nekad sami sebe izgubimo. Zato je važno pronaći se, a umjetnost je oduvijek pravo mjesto za to.
'Deset u pola' pogledajte premijerno na PLAY Premiumu od 1. veljače
