Pop osamdesetih nerijetko je proglašavan jednim od najvećih zala koja su se dogodila glazbi 20. stoljeća, no samo usputan pogled na današnje top-ljestvice otkrit će kako su stvari u zadnja dva desetljeća mnogo gore nego što su bile u vrijeme kada su svijetom vladali Duran Duran i Spandau Ballet.

Tadašnji idoli zaluđenih tinejdžerica s obje strane Atlantika bili su, za razliku od boy bandova koji su ih naslijedili na naslovnicama tabloida, sposobni napisati i odsvirati pjesmu te, kao što smo se u subotu imali prilike uvjeriti u Domu sportova, održati zaista fantastičan koncert.

Povratak Spandau Balleta u Zagreb nije počeo baš obećavajuće - bila je popunjena tek četvrtina velike dvorane, a većina okupljenih prvih je nekoliko pjesama popratila nostalgično se prisjećajući dana kada su oni bili mladi, a Tony Hadley glavni "macan" pop scene.

Prvoborci novog romantizma nisu se dali smesti, već su svakom slijedećom pjesmom polagano osvajali dvoranu i za svoj trud bili nagrađeni zbornim pjevanjem završnih "Chant No.1" i "Gold".

Iako se Tony od nekadašnjeg Casanove pretvorio u rumenog debeljka, vokal mu je snažan kao u najboljim danima, a hitovi poput "Only When You Leave", "True" i "Through the Barricades" ostarjeli su mnogo bolje nego neki ozbiljniji glazbeni pokušaji njihovih pravovjernijih suvremenika.

Široki osmijesi članova grupe i skoro dva sata svirke uspjeli su nas uvjeriti da je ponovni reunion Spandau Balleta imao zaista ispravne motive, a čak i ako su nam podvalili, nakon subotnjeg koncerta stvarno im nećemo zamjeriti.