Pop osamdesetih nerijetko je proglašavan jednim od najvećih zala koja su se dogodila glazbi 20. stoljeća, no samo usputan pogled na današnje top-ljestvice otkrit će kako sustvari u zadnja dva desetljeća mnogo gore nego što su bile u vrijeme kada su svijetom vladali Duran Duran i Spandau Ballet.

Tadašnji idoli zaluđenih tinejdžerica s obje strane Atlantika bili su, za razliku od boy bandova koji su ih naslijedili na naslovnicama tabloida, sposobni napisati i odsvirati pjesmu te, kao što smo se u subotu imali prilike uvjeriti u Domu sportova, održati zaista fantastičan koncert.

Povratak Spandau Balleta u Zagreb nije počeo baš obećavajuće - bila je popunjena tek četvrtinavelike dvorane, a većina okupljenih prvih je nekoliko pjesama popratila nostalgično se prisjećajući dana kadasuoni bili mladi, aTony Hadleyglavni "macan" pop scene.

Prvoborci novog romantizma nisu se dali smesti, već su svakom slijedećom pjesmom polagano osvajali dvoranui za svoj trud bili nagrađeni zbornim pjevanjem završnih"Chant No.1" i "Gold".

Iako se Tonyod nekadašnjeg Casanove pretvorio u rumenog debeljka,vokal mu je snažan kao u najboljim danima, a hitovi poput "Only When You Leave", "True" i "Through the Barricades" ostarjeli su mnogo bolje nego neki ozbiljniji glazbeni pokušaji njihovih pravovjernijih suvremenika.

Široki osmijesi članova grupe iskoro dva sata svirkeuspjeli su nas uvjeriti da jeponovni reunionSpandau Balletaimao zaistaispravne motive, a čak i akosu nam podvalili, nakon subotnjeg koncerta stvarno imnećemozamjeriti.