Prije dvije godine Bob Dylan je u Varaždinu održao zastrašujuće loš koncert, koliko god ga neki željeli opravdati tumačeći taj debakl kao hir na koji umjetnik takvog kalibra ima potpuno pravo. O kreditima i zaslugama najvećeg kantautora 20. stoljeća suvišno je govoriti, no nakon toliko godina čekanja hrvatska publika ipak jezaslužilamnogo više od razvučenih i do neprepoznatljivosti izmijenjenih verzija nekadašnjih uspješnica, nadopunjenih nečim što jevaljda trebalo biti pjevanje.

U ponedjeljak na Šalati stvari su bile sasvim drugačije - ugodno popunjeni prostor djelovao je znatno pogodnije od ipak prevelikog varaždinskog stadiona, a Dylanovom izlasku na stage nije prethodio nabrijan, moderan i za festivale upravo savršen nastup Manic Street Preachersa.

Također, set-lista uključivala je dovoljnoklasika dakoncert uvrstimo u "greatest hits" kategoriju i, što je mnogo važnije, većina pjesama ostala je dovoljno bliska studijskim izvornicima da se još jednom uvjerimo zbog čega su "Just Like a Woman" i"Ballad Of the Thin Man" prošlim generacijama toliko značile.

Istini za volju, Dylan i dalje zvuči kao dau ritmu glazbe pokušava pročistiti grlo, no nevjerojatan prateći bend svaki je takav neugodni hroptaj izvlačio briljantnim instrumentalnim dionicama.

Nakondva sata svirke stari Bob je s"Like a Rolling Stone" i "All Along the Watchtower"sišao s pozornice, a nama je ostalo tek zaključiti da su dani kadaje svaki njegov koncert predstavljao malu kulturnu revolucijustvar daleke prošlosti. S druge strane, varaždinska katastrofa se nije ponovila, što je u današnje vrijeme i najviše što od Dylana možemo očekivati.