Zadarska pjevačica Emilija Kokić ostat će zapamćena kao jedina Hrvatica koja je odnijela pobjedu na Eurosongu tog 6. svibnja 1989. godine u švicarskom gradu Laussane s pop grupom Riva. Iako je tada nastupila kao pjevačica iz bivše države, riječ je o gotovo nemjerljivom uspjehu jer je jedina pjevačica iz regije, uz Mariju Šerifović, koja je otišla s prestižnom glazbenog natjecanja kao pobjednica.

Za RTL.hr osvrnula se na vlastiti napredak do kojeg je došlo od njezinog nastupa na Eurosonguotkada je prošlo više od 30 godina do danas, o najljepšem životnom iskustvu, pozanicima u školi pjevanja za koje se nada kako bi jednog dana mogli njezinim stopama, o počecima karijere prije 30 godina i danaste položaju žena u glazbenoj industriji.

Jeste li se vi promijenili kao pjevačica ili kao osoba od Eurosonga?

Jesam, kako ne. Naravno da jesam - 30 godina je jako puno. Jako puno čovjek nauči, jako puno čovjek promijeni neke svjetonazore, neke prioritete.

Prioritete kao na primjer škola pjevanja?

Škola pjevanja je nešto najljepše što mi se dogodilo. Obožavam svoju školu, obožavam svoje polaznike i obožavam prenositi svoje znanje i iskustvo. Osim što imam znanja o pjevanju, moje scensko iskustvo je neprocjenjivo. Ne postoji niti jedno pitanje niti jednog polaznika na koje ja ne mogu odgovoriti, a da mi nije jasno kroz što oni prolaze. Pogotovo po pitanju treme, prvih nastupa, priprema, kako to sve skupa treba postaviti u vokalnom smislu. Uživam jako u tome i to je nešto zbog čega se ispričavam zašto sam lijena u diskografskom smislu. Zapravo se toliko bavim školom i nadam se da će uskoro nešto novo i u svom glazbenom smislu.

Ima li u školi na vidiku koja buduća zvijezda?

To bi bilo prekrasno. Da baš netko ide iz moje škole i pobijedi na Eurosongu na primjer. Ja bih bila baš sretna.

Kad učenik nadmaši učitelja.

Da, da, primi... kako se to ono zove? Prenosiš one štafete hahah.

Koliko se glazbena industrija promijenila od vaših početaka do danas?

Ja nikada nisam imala problem zbog toga što sam žena. Dapače, uvijek sam imala osjećaj da je to nešto dobro. Nikada nisam bila zaustavljena niti naišla na bilo kakvu prepreku zbog toga. Dok sam bila u bendu, stvarno su me dečki držali kao kapljicu vode na dlanu. Bila sam zaštićena i bila sam dio benda. Nikada se nisam osjećala ugroženo ili drugačije. Otkad imam svoju solo karijeru, najnormalnije sve funkcionira. Kao da sam bilo kojeg drugog spola hahah tako da nema nekih problema. Ne znam što bih rekla. Ako netko ima problem i osjeća da mu je teško, isto će mu biti danas kao što bi mu bilo i prije 50 godina. Ne znam, mislim da je stvar karaktera, odluke i te energije koju čovjek ima unutra. Nisam sigurna da ima, barem iz mog iskustva, veze s tim što sam žena. Stvarno ne.

(FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL)