Ostalo

Odrastao uz oca u kazalištu pa postao jedan od najtraženijih domaćih glumaca! S Filipom Juričićem o...

Domaći glumac otkrio nam je svoje planove, prisjetio se početaka, progovorio o očinstvu i karijeri te sjajnoj životnoj fazi kroz koju prolazi

Tonia Malić
19.07.2022 20:00

Još u djetinjstvu mnogi sanjaju da će jednog dana stati na velike kazališne daske, zablistati pred užarenim reflektorima koji prate svaki njihov korak, odigrati uloge o kojima će pisati etablirani filmski kritičari, a bankovni račun iz dana u dan postajat će sve 'deblji'. Britanski psiholog John Maltby svojedobno je rekao kako ljudi diljem svijeta žele biti poznati jer smatraju da će slavom riješiti probleme, a život će im onog trenutka kada njihovo ime osvane u novinama postati bajka. No, istina je daleko od toga jer znate onu – nema kruha bez motike!

Probijanje u svijetu glume za mlade osobe može biti uzbudljivo, zabavno i zanimljivo, ali baš nitko ne može reći da je do velikih filmskih uloga došao bez dobro zagrijane stolice, talenta i truda, znanja i školovanja i onog, često jako bitnog, faktora sreće. Iako iza njegove karijere stoji puno rada i truda – glumac Filip Juričić jedan je od onih sretnika koji je još od malih nogu znao što želi raditi do kraja života. I u tome je i uspio! Danas je u svom poslu pravi znalac, majstor i jedan od najperspektivnijih glumaca na ovom području pa slava u njegovom slučaju i ne zvuči tako loše. Kada je riječ o njegovoj karijeri, sve je transparentno i po špagi - velike televizijske i kazališne uloge, nagrade za brojna postignuća, poznate kampanje, a i na privatnom životu cvjetaju mu ruže pa više nemamo što dodati osim – donosimo vam veliki intervju s omiljenim domaćim glumcem za kojim su lude i unuke i bake!

Kavu smo s dobro raspoloženim Filipom dogovorili na Bundeku, a odmah po susretu on nam je rekao kako smo ga uhvatili u najboljoj fazi života kada su se sve kockice napokon posložile. Krenuli smo onda od lakših tema, a za početak nas je zanimalo – kada će od užarenog asfalta pobjeći u nešto južnije krajeve?

Uspješna prva polovica godine – stalni radni odnos u kazalištu, nekoliko uspješnih predstava, uloge u serijama...

Gdje ćete ove godine odmarati s mišlju, ništa mi neće ovaj dan pokvariti?

Uživam u ovom ljetu jer mi je nakon dvije godine ovo prvo neradno. Lijepo je imati posla, pogotovo tijekom pandemije, ali je teško od svibnja do listopada raditi. Sada baš uživam i nadoknađujem sve s obitelji i prijateljima, a imam vremena i za samog sebe. Idem na more, planinarim, bavim se sportom, prije tri tjedna bio sam sa suprugom na Plitvičkim jezerima pa sam otkrio kako je odlično tamo otići i po ljeti, voziti se na električnom biciklu, kupati se u Korani, navečer se ''zabundati'' i zaspati. Trenutno radim i na preseljenju, idemo u neki veći prostor, baš uživam, dogovorili ste razgovor za intervjuu u mom odličnom životnom trenutku.

Filip Juričić

Prije dvije godine imali smo osjećaj kao da je život stao! Mnogi su bili pred pucanjem, posla diljem svijeta nije bilo ni za lijeka, rate za kredit su stizale, kazališta su zatvorila svoja vrata zbog epidemioloških mjera, a cijela filmska industrija preko noći je prestala proizvoditi serije i filmove. Kako ste se nosili s pandemijom?

Rekao bih da me pandemija uhvatila u nekom mom životnom uzletu, radio sam u Beogradu jednu seriju, trebao sam i ovdje paralelno raditi drugu... Bilo je radno. No, onda se dogodio prvi lockdown, više se tamo nisam mogao vratiti, nisam mogao završiti tu seriju i došlo je jedno zanimljivo vrijeme koje sam posvetio svojoj obitelji. Smatram da nam je pandemija svima pokazala stvarno stanje u domu, financijsko stanje, pokazala nam je da sve u jednom trenutku može stati. Svidjelo mi se mjesec ili dva, ali vrlo brzo mi se prestalo sviđati. Bio sam taj sretnik koji je dobivao plaću bez da je radio, ali to me vrlo brzo počelo opterećivati. Sada s odmakom, kada je pandemija završila, gledam to razdoblje kao blagoslov. Kada sam radio predstavu u kazalištu Komedija toliko sam uživao što se vraćamo u isti ritam predstava, premijera je bila popunjena, kazalište opet puno nakon dvije godine... Pandemija je i prokletstvo i blagoslov, naučila me da budem zahvalan kada radim i imam posla, ali i da budem ponizan kada svega toga nema. Nadam se da nas na jesen neće ponovno podsjetiti.

Ipak, u doba pandemije dobili ste nagradu za predstavu ''Mačak u vreći'' Georgesa Feydeaua u režiji Damira Lončara. Koliko su vam nagrade uopće bitne? Jesu li one svojevrsni dokaz koliko glumac vrijedi ili?

Ljudi vole reći da nagrade nisu bitne, slažem se, nisu najbitnije, ali često kažem kako glumci žive od honorara i pohvala. No, ne pričam samo o kazališnim nagradama, nagrada za glumca je i kada se neko dijete želi fotografirati s tobom, kada te čovjek potapša u kafiću i kaže da je gledao tvoju predstavu, kada netko pohvali seriju u kojoj si glumio. Takve pohvale su nešto što mene uvijek ispuni i što mi da vjetar u leđa da radim dalje, da se trudim i dalje biti što bolji jer vidim da to ima smisla. Kada radiš ovaj posao, a nemaš nikakvu povratnu informaciju onda to s vremenom postaje besmisleno. Svaka pohvala i svaka nagrada nešto su što je glumcu potrebno da raste. I ne samo glumcu već i svakom čovjeku.

Filip Juričić

Ksenija Marinković svojedobno je za RTL.hr otkrila kako su glumci 70-ih nakon godinu dana rada u Teatru u gostima kupovali nekretnine, onda je došla generacije 80-ih te su tada glumci kupovali automobile, a ona je nakon godinu dana rada kupila kazetofon. Jesu li glumci danas u mogućnosti uopće odbijati uloge?

Odbijanje uloga je pitanje stava odnosno s koliko novaca si odlučio uživati u životu. Imam bratića, inženjer strojarstva, imao je priliku raditi i van granica i zarađivati veliki novac. No, on jako voli tenis, zaposlio se kao trener, ima nekoliko tisuća kuna mjesečno i izuzetno je sretan i zadovoljan. Siguran sam da se i kao glumac možeš baviti isključivo klasicima i na nekom znanstvenom nivou baviti se glumom te ne prihvaćati ove instant projekte koji donose novac. Nažalost, nisam takav, volim lijepo i lagodno živjeti, nešto omogućiti svojoj obitelji. Balansiram između toga jer ipak pazim da to ne ode u neku sferu u kojoj više neću biti sretan. Naravno da je bilo projekata koje sam odbio i koje nisam radio, ali nismo mi baš tako veliko tržište. Moj san je da na noćnom ormariću imam pet scenarija za film, pet tekstova za kazališnu predstavu i pet scenarija za novu seriju, ali to u Hrvatskoj teško da je moguće ili ja još uvijek nisam na toj razini. Ako je ovo drugo - nadam se da ću jednog dana biti.

Kako je izgledao vaš poslovni početak? Sjećate li se prve televizijske uloge i kakav je osjećaj bio dobiti ponudu za neki ozbiljniji projekt nedugo nakon završene Akademije?

Na svoju prvu televizijsku ulogu gledam jako pozitivno. Kada sam dobio ponudu bilo je onih koji su govorili: ''Bravo stari, ovo će ti otvoriti brojna vrata, bit ćeš po novinama...'' Bilo je i onih koji su mi rekli da ne idem tim putem jer sam tada bio samo u kazališnim sferama. Iz današnje perspektive gledam da je sve to bilo jako dobro jer je za glumca bitno da ljudi znaju tko si, da im ne objašnjavaš gdje i na čemu trenutno radiš... No, važno je napomenuti da postoje glumci u koje nisu reflektori upereni, koji nisu medijski eksponirani, a koji izuzetno dobro rade svoj posao. Meni su takve uloge donijele samo dobro, kada odem u susjedne zemlje ljudi me prepoznavanju, sjećaju se tih serija i smatram da je to bitno.

Koliko vam smeta kada novinari više pišu o vašem privatnom životu nego poslovnom uspjehu? Je li deplasirajući za jednog etabliranog umjetnika vidjeti veći broj članaka o ljubavnim aferima nego o kazališnim predstavama?

Izuzetno me to živciralo kada sam imao 25 godina, pokušavao sam ispravljati krive Drine, mladim novinarkama objašnjavati kako je to nerealno... Jako je ružno kada novinari dođu na neku premijeru i onda je njima čak i zabavno reći kako ne znaju o kojoj predstavi je riječ. Smatram da se takve stvari ipak trebaju sakriti jer predstavnici medija s tim samo sebi stvaraju lošu reputaciju. To me prije živciralo, danas sam postao svjestan svijeta u kojem živim, stalno se traže nove informacije, novinari daju čitateljima ono što traže, iako nekada mislim da niti to nije istina jer publiku treba i odgajati. Sve u redu, napiši gdje sam bio sa suprugom, ali napiši i u kojim predstavama čitatelji mogu uživati i što kroz njih mogu doživjeti. To je jedno vrlo filozofsko pitanje, a onda sam se kao individualac postavio tako da me takav način rada uopće ne dira. Kada me netko nazove s upitom oko nečeg o čemu ne želim razgovarati, pristojno odbijem... Prestao sam pokušavati preodgajati ljude, ono što me ne zanima samo maknem sa strane...

Možemo reći da ste odrasli na kazališnim daskama i imali jako čvrste temelje prije ulaska u svijet glume. Koliko je vaš otac imao utjecaj na to hoćete li se baviti glumom?

Ja sam se rodio u kazalištu, onog trenutka kada sam progovorio krenuo sam s ocem na probe i to u ono zlatno doba &TD kazališta, iako smatram da uvijek prošlost percipiramo kao ''zlatno razdoblje''', a 2422. će netko govoriti kako je doba u kojem danas živimo bilo takvo. Obožavao sam to, predstavu ''Hamlet'' sam znao napamet, znam ju i dan danas... Trenutak nakon što predstava završi mi je bio omiljen jer bih onda imao priliku popeti se na pozornicu, dotaknuti lutke, pričati s glumcima... Meni je bilo odlično kada je Jan sa mnom glumio u predstavi ''Bljesak zlatnog zuba'', odmah se otvorio jer glumci su uvijek zabavni, uvijek se naručuje neka klopa, zabavlja se pa se moj sin kuglao s Vinkom Kraljevićem... Ma taj život kazališni je nešto što me zarazilo još dok sam bio klinac. Onda je došao pubertet pa su interesantnije bile cure, kvart i gluposti, ali onog trenutka kada sam krenuo s priprema za akademiju u meni se sve otvorilo. I danas mislim da ne postoji ljepši posao od ovoga, a svojoj djeci u budućnosti ne želim skupocjene stanove i društvene statuse već želim da pronađu ovakvu strast s kojom će zadovoljni ići kroz život.

Nedavno ste radili na jednom projektu u Srbiji. Mnogi kažu da su u susjednoj zemlji puno bolji uvjeti za rad te da im je produkcija puno jača nego naša. Ima li istine u tome?

Radio sam isti žanr serije u Srbiji i u Hrvatskoj i mogu vam reći da nema razlike – niti u načinu rada niti u pristupu. Njihovi glumci dolaze kod nas, naši glumci idu kod njih, a jedina razlika je što oni trenutno rade 25 serija, a mi tri ili četiri. Imaju jaču produkciju, iz te kvantitete dolazi i do veće kvalitete, a ne mogu reći da oni rade bolje od nas jer smatram da su to predrasude. Film ''Toma'' je po meni najbolje što se dogodilo u posljednje vrijeme, ali jako teško je generalizirati tko je bolji. Oni ovaj posao možda puno ozbiljnije shvaćaju, ne samo glumci i redatelji već je stav države prema kulturi drugačiji.

Filip Juričić

Postoje li neki izazovi koje još niste ostvarili, a voljeli biste?

Postoji još puno toga što želim ostvariti, ali to neću reći, neka ostane moja tajna. U karijeri mi nedostaje jedna dobra filmska uloga i vjerujem da će se uskoro i dogoditi. U mojoj mašti ima još mnogo ambicija, mislim da je to nešto što će me i održavati u ovom poslu. Nedavno sam dobio informaciju da se već 20 godina bavim glumom moram priznati da me ta vijest šokirala. Ne osjećam se niti malo umorno, imam osjećaj da sam sada stekao nešto iskustva i da je vrijeme da krenem. Izuzetno sam i dalje željen posla i strastven prema svom poslu te su u mojoj mašti ambicije još jako velike.

Iako iza sebe imate brojne uloge – uloga oca za vas je najbitnija. Sina Jana dobili ste sa samo 25 godina dok je Lav došao na pragu četrdesetih. Možete li nam usporediti roditeljstvo u dvadesetima i tridesetima?

Kada gledam period u kojem sam dobio prvog sina, a potom i drugog mogu reći da su to dva potpuno različita iskustva, ali svako ima svoju pozitivnu stranu. Jana sam dobio s 25 godina, kada nitko od moje generacije nije imao dijete, svi su bili u Bestu i Pirani do šest ujutro i o roditeljstvu nisu niti razmišljali. Kada se Jan rodio bilo mi je to pomalo šokantno, nisam imao posao, nisam imao stan, ali sam u tom trenutku shvatio da se moram uozbiljiti. Uvijek je lijepo dobiti dijete, ali postojala je doza straha jer svaka faza koju s njim prolaziš za tebe je novost, ljudi te bombardiraju s informacijama, gubiš sebe u moru tih savjeta koje ti daju majka, otac, prijatelji, pedijatrica... Ono što je čar roditeljstva u ranijim godinama je to što Jan danas ima 15 godina, a imamo slične interese – zajedno skijamo, jedrimo, gledamo utakmice, pratimo tenis, idemo u teretanu... S druge strane, kada je Lav došao na svijet život mi je bio sređeniji i sve te faze koje dolaze znam da su prolazne pa sam puno opušteniji. Sada baš istinski uživam i u malom djetetu i u starijem s kojim živim, neću reći kao s prijateljem jer smatram da roditelji i djeca ne trebaju biti prijatelji, ali imamo zajedničke interese pa nam je zajednički život intenzivniji i zabavniji. Jan je sada u pubertetu i u fazi u kojoj se traži, bio mu je veliki šok nakon osnovne škole svoje mjesto pronaći u srednjoj, ali vidim da se sada ''skockao''. Sportaš je, vesla, škola, to je trenutno najvažnije. Glumio je sa mnom u jednoj predstavi i moram reći kako me iznenadio s kojom lakoćom to odradio, koliko se brzo otvorio, koliko je bio glasan na sceni... Dar za glumu sigurno ima, a hoće li to prsnuti o njemu – to ćemo vidjeti kroz dvije ili tri godine. Ako će ga zanimati gluma ja ću mu biti puna potpora, najbitnije je da bude sretan jer drugu polovicu života provest će na poslu i nema smisla da radi nešto što ne želi.

Jesu li onda bolje tridesete ili četrdesete?

I tridesete i četrdesete su jednako dobre. Najbitnije je da si realan prema sebi, prema svojim godinama. Treba biti slobodan i otvoren, ali opet je čudno s pedesetak godina sjediti s klincima na klupici pušiti i piti pivo. Treba živjeti u skladu s godinama, odnosno u skladu s prirodom. Vjerujem da ću uživati i u 70-ima ako se za njih dobro pripremim. Treba uživati u svakoj godini, svakom danu i svakom satu...

Pročitala sam da vam je neostvarena želja baviti se kulinarstvom. Što najviše volite kuhati svojoj djeci i supruzi?

Volim jako kuhati i želja mi je upisati neki tečaj. Smatram da su obrazovanje i edukacija ono najvažnije, možeš ti sebe zavaravati da je odlično ono što si naučio preko interneta, ali škola je škola. Postoji ta jedna u Parizu i imam veliku želju da ju jednog dana upišem. Traje nekoliko mjeseci, dobiješ znanje i certifikat, ali mi je potrebno malo slobodnog vremena kojeg ću, nadam se, kroz koju godinu imati. Ovim putem se oglašavam svim restoranima jer sam spreman volontirati u nekom dobrom restoranu. Ako u nekom ozbiljnom restoranu, koji ima dobrog kuhara traže volontera – javljam se na taj oglas. Dobar ručak kuha se cijeli dan, a moja punica uvijek se zeza kako mi je sve gotovo uvijek za samo 20-ak minuta. Uz svoj životni tempo tako sam naučio kuhati, ali najviše volim kada se ustanem u osam ujutro, otiđem na tržnicu i onda dođem kući i radim predjelo, glavno jelo i desert. Ma kuhanje mi je čista uživancija.

I za kraj – što vaši obožavatelj mogu očekivati od vas u skorije vrijeme?

Posljednja predstava koju sam radio bila je ''Ludnica s tenorima'', smatram da smo napravili jednu vrlo, vrlo dobru komediju u kazalištu Komedija. Iduće sezone će biti stalno na repertoaru. Već 15. godinu zaredom s Amarom igram predstavu ''Kako misliš mene nema'', a sada krećemo i na ljetnu turneju. Ljudi vole ovu predstavu i na nju sam iznimno ponosan. Snimao sam nedavno i seriju za jednu televizijsku kuću koja kreće na jesen... S dolaskom rujna, točnije 15. rujna vraćam se u kazalište i radimo predstavu ''Mnogo vike nizašto', vraćam se svojoj bazi, klasiku, potrebna mi je i jedna kazališna higijena. Veselim se Shakespeareu, nisam ga dugo radio. Imam jednu monodramu koju pripremam, jednog Krležu kojeg već dugo želim napraviti i nadam se da ću do Božića izaći s tom predstavom pred publikom. I kroz ljeto i kroz jesen vjerujem da će biti još poziva i da će se nešto snimati kroz iduću sezonu. Sretan sam ovako kako je, uvijek volim imati jedan projekt koji me čeka, ne volim kada ih je puno jer onda počinješ raditi paralelno, a to nije dobro. Mislim da sam trenutno u odličnoj poziciji i želim da se tako i nastavi.

Kolačići

Ova web-stranica koristi kolačiće. Kolačiće koristimo za pružanje boljeg korisničkog iskustva, lakšeg pregleda sadržaja, analize korištenja, sustava oglašavanja i funkcionalnosti. Klikom na "Slažem se" pristaješ na sve svrhe obrade. Pojedinačne namjene možeš odabrati i urediti klikom na "Saznaj više". Više o kolačićima možeš pročitatiovdje.

Ova web-stranica koristi kolačiće. Kolačiće koristimo za pružanje boljeg korisničkog iskustva, lakšeg pregleda sadržaja, analize korištenja, sustava oglašavanja i funkcionalnosti. Klikom na "Slažem se" pristaješ na sve svrhe obrade. Pojedinačne namjene možeš odabrati i urediti klikom na "Saznaj više". Više o kolačićima možeš pročitatiovdje.