Krozzagrebačku koncertnu povijest zaista smo se nagledali zakašnjelih koncerata, no malo je koji bend došao toliko prekasno kao Guns N'Roses.

Umjesto onog bahatog tipa zmijolikog plesa, najopakije rokere osamdesetih danas predvodi botoksirani debeljko koji se tijekom koncerta presvlači više puta nego Lady GaGa, a svima nama koji smo dovoljno stari da se sjećamo uspona Gunsa trebalo je dobrih sat i pol da se pomirimo s šokantnom činjenicom kako su Slasha, Izzyja i Duffa zamijenili potpuno bezlični likovi.

Početak koncerta potvrdio je sve crne slutnje i, prilično neočekivano, funkcionirao znatno bolje prilikom izvođenja pjesama s "Chinese Democracy". Daleko od toga da se "Sorry" ili "Street Of Dreams" uopće mogu mjeriti s najboljim trenucima "Appetite For Destructiona" ili "Liesa", ali ne izazivaju reakciju iskrenog šoka koju su probudile izmasakrirane "Welcome To the Jungle" ili "Rocket Queen".

Dok se Axl presvlačio, njegovi novi "pištolji" gnjavili su nas solističkim točkama u kojima su izvodili teme iz Jamesa Bonda i Pinka Panthera pa se činilo da će skoro do kraja ispunjena Arena prisustvovati rijetko viđenom debaklu.

To se, ipak, nije dogodilo pošto je sredina nastupa konačno zvučala kao nešto što bezimalo ironijemožemonazvati Guns N'Roses i potvrdila da se nekoć radilo o zaista velikom bendu.

Najbolji i daleko najemotivniji dio nastupa bile su već odavno legendarne power balade "Sweet Child O' Mine", "November Rain" te "Don't Cry" koju je većim dijelom otpjevala publika.

Gotovo trosatni koncert očekivano je završio "Paradise Cityjem", nakon čega smo mogli zaključiti kako su Axl i ekipa, baš kao i u slučaju 15 godina pripremanog "Chinese Democracyja", nekim čudom uspjeli izbjeći katastrofu. Sve je očitije da je danas to i najviše što mogu.