Malo je ljudi ostalo na ovom svijetu kojem će ovo staro srce pokloniti takvu ljubav. Što je ljubav? Kako je ovo moderno vrijeme tumači? Ljubav koja je nasumična, kako vidimo sve više preko Tindera i sličnih piz*arija. Dovoljno je da staviš svoju sliku i kompjuterski algoritam ti nađe savršenog para. Ono što ostaje nedorečeno, ono što će vam prešutjeti magovi društvenih mreža je vaš urođeni i prirodni strah koji su oni, pametni kakvi već jesu, svojim studioznim proučavanjem Vas uočili. Ljudi imaju problem što se tiče ljubavi. Ljubav je prirodna i ona se često ne dogodi kao u američkim filmovima. Da upoznate curu koja otkine na vas, i vi sve što trebate je da je uberete kao cvijet. Možda su današnje cure takve, ja to naravno ne znam, ali ako išta znam o ljubavi, tada znam da je kod ljubavi važna osobnost. Karakter. Način na koji "uletite" curi. Dijete sam osamdesetih, i to ne krijem. Volio bih iskreno sve te idiote s Tindera i sličnih pizdarija smjestiti u osamdesete godine prošlog stoljeća kada smo odrastali. Osvojiti nekog bila je misija. Morao si biti elokventan, načitan, imati hrabrosti za uopće prići djevojci u mraku diskoteke i moliti je za ples, i ono najvažnije – morao si slušati muziku koju i ona sluša.

Muziku koju nam je u pravilu tih divnih godina isporučivao Branimir Štulić. Naravno da sam mu vječno zahvalan za "Balkan" i moju prvu curu na ekskurziji koja je ostala iza moje bjesomučne svirke u autobusu, kao što sam mu zahvalan za "Sunčanu stranu ulice" i još jednu djevojku u Zagrebu koja me čula što sviram, no najviše, i najodgovornije to tvrdim: zahvalan sam Branimiru za "Ako znaš bilo što" i za "Plavog goluba". Kada bi krenule te balade mi bi se momci u mraku okuražili. Mi momci bez Tindera na kojem bi bilo dovoljno da staviš jednu sliku. U mraku diskoteke, kada bi krenulo ono njegovo hrapavi: "Ne znam što da radim sa sobom", sve je bilo jednostavno. I prići djevojci, i zamoliti je za ples, i uživati u mirisu njene kose. Jer je i ona uživala u istom. U čaroliji momenta koji nam je omogućio Branimir Štulić.

Branimir Štulić godinama je postao samo ogorčeni starac kojeg su pokrali i sje*ali, no mi njegovi zahvalni klinci znali smo istinu, i poštivali smo ga više nego kada nam je onako raščupan pjevao s bine. Branimir Štulić bio je toliko naš da se nikada kao svi drugi nije prodao da žalosno kao oni nastupa pred nekim novim klincima, koji ga ne razumiju, pod pokroviteljstvom pivovara. Branimir Štulić znao je sve ove godine da vrijedi više, da uspomena nas u mraku, njegove djece vrijedi više. I on je nikada nije ukaljao.

Godine su prolazile, i Branimir Štulić je ušao u legendu. Kao i vrijeme u kojem smo odrasli.

Mi, njegova djeca, nastojali smo živjeti kako nas je on naučio. Biti dosljedni, biti svoji, i nikada se ne prodati za male pare. Svoju čast, svoj obraz. Branimir Štulić nikada nas nije izdao, a bilo mu je kao i nama. Bez love, bez lovorika i izdašnih potpora pivovara, Branimir se nikada nije htio prodati. Zbog nas. Da nas nauči da na ovom nesretnom svijetu još ima časti i poštenja, pa ti nekako svi ti klaunovi koji nešto pjevaju i sviraju upravo to i postanu -Klaunovi. Svi osim onoga koji nikada nije od sebe htio načiniti klauna.

I to se odrazilo na moju generaciju. Kao što se odrazilo sve dobro i pošteno iz tog vremena. Vremena ruža ako mene pitate. Upoznati djevojku ako ne znaš stihove Branimira Štulića bilo je nezamislivo. Sama tvoja slika nije bila dovoljna. Pa izgledao ti kao Mitch koji spašava ljude s plaže. No, život je čudna biljka. Sputan talent, ta silna količina energije, znanja i potrebe godinama su u Branimiru tinjale kao što tinjaju u svakom od nas koji se nije prodao pivovarama, rodijacima i ovom nakaradnom vremenu, već je očajnički pokušao biti svoj. Ne da se dokaže bilo kome, već da se dokaže samome sebi u ogledalu. S tim mislima ispratio sam njegov očajnički krik talenta bez infrastrukture iz Houtena u Nizozemskoj kako na YouTube kanalu isporučuje količinu svoga gnjeva, svog sirovog talenta i frustracije. I naravno da su se sva novinarska pera naoštrila da ga pokopaju, jer oni znaju što je muzika, a što buka, no nitko od njih u toj buci nije našao niti shvatio poruku. Jer nikada nisu bili u mraku diskoteke i zahvaljivali mu do groba za ono "želim da te stisnem uz sebe, da te milujem, da ti šapućem na uho bisere".

"Što radio da radio prijatelju moj, nitko te nikada neće izbaciti iz moje duše".

Tih riječi Nele Eržišnik koje je uputila Miodragu Petroviću – Čkalji sjetio sam se danas kada čitam kako svaka pi*da razapinje Branimira Štulića, ikonu moje generacije. Znam da novine lažu, ali ponekad kažu i istinu, rekla je Nela i nastavila kako je čula da Miodrag gladuje, da je sam i bez ljubavi bilo koga. Ljude kakav je Čkalja nitko nikada neće izbaciti iz moje duše, rekla je Nela, a rat je bio i njena se obitelj ogradila od nje i od njene izjave. Ne znam koliko ste razumjeli ovaj tekst, iskreno nije me ni briga ako vas je najnoviji album Branimira Štulića razočarao, kao i sve perjanice današnjih medija i tiska, no jedno znam i jedno sam siguran. Branimire Štuliću, nitko nikada, ma što napravio i uradio, čak da snimiš duet s Tonijem Cetinskim (hajde sad pretjerujem) neće te izbaciti iz moje duše. Slobodno radi i slobodno sve što ti na pamet padne stavi na svoj kanal, nije me briga. No kada izbrišeš sve što si stavio radi tih piz*una koji bi pljuvali po tebi, sjeti se da postoji tvoja šutljiva većina.

Da postoje tvoja djeca koja su se sastajala i rastajala zbog tebe i djeca koja pamte. Ništa te neće izbaciti iz moje duše. Ni ovo novo vrijeme s vrištećim novinarima i vrištećim portalima, kao ni oni koji bi da nam pokažu kako je nisko pao naš bard, pa da time umanje i našu i tvoju veličinu. Budi mi silan Balkane moj. Budi mi silan i dobro mi stoj. Jer te nikad nitko iz naše duše izbaciti neće. One duše koja je ostala na onom balkonu kada sam joj mirisao kosu, a ti si pjevao da se privije tik uz mene.

Zato Jablane, budi mi silan i dobro mi stoj.