Na poziv poznatog mu glasa pokazala se najsimpatičnija njuška sela Draganovac. Jazavac Kruno, veliko klupko od 20 kila. U prirodi nepovjerljiv, ali u rukama Borisa potpuno prepušten. Kako i ne bi kada ga je Boris ove zime spasio od smrzavanja.
"U samome snijegu, njega i brata. Brat je bio, nažalost je uginuo, smrznuo se, a on je preživio, ja sam ga uzeo doma stavil kutiju i uspio sam ga prehraniti i othraniti", kaže Boris Kostić.
To je bio početak ove neobične i simpatične priče. Boris i Kruno postali su nerazdvojni u dobru i zlu.
"Prije jedno mjesec dana bil je bolestan. Zbilja mi je bilo jako teško vidjeti ga da leži i onda smo zvali batu u zagrebački zološki vrt, pa naše veterinare i onda su rekli i dobio je tri injekcije", dodaje Boris.
Sada je opet onaj stari. Mazan, dobar, ali nestašan i često svojeglav.
Čuje jako dobro, ali kada neće, neće. U tome i je čar ovog prijateljstva. Nije vezano povodcem, već ljubavlju. Kruno je, naime, slobodan. Ako želi otići, vrata su mu otvorena. No koji put ode tek do susjeda.
"Svi su susjedi zadovoljni, nema nikakvih problema. On ne ide nikud van iz dvorišta. Jednom su tu djeca na livadi igrala nogomet i on među njih, ganja loptu s njima, igra se tak da nema nikakvih problema", priča Boris.
Kada ga vidimo s kojim guštom jede, teško je pomisliti da ga je na početku trebalo nagovarati da nešto i ponjuši
Kruno je još zaigran, ali uskoro bi se trebao početi pripremati za zimski san. Boris se i za to pobrinuo, pripremio mu je posebno mjesto i cijepio ga.
Ova priča je samo dokaz kako je jazavac čovjekov najbolji prijatelj.
