Ostalo

Je li doista nekada sve bilo bolje ili smo samo bili mlađi?

Je li doista nekada sve bilo bolje? Jesu li ljudi bili plemenitiji i vedriji, djeca pristojnija, hrana zdravija, a brakovi trajniji? Je li se baš sve toliko promijenilo? Evo zanimljivog objašnjenja psihologa. Oni tvrde da je upotreba rečenice: U moje vrijeme... pouzdan znak starenja.

RTL
11.12.2014 18:17

Svatko od nas ima svoje vrijeme, ono sada već mitsko razdoblje kad je sve bilo bolje. Zlatno doba kad su ljudi bili drukčiji, sve je bilo jednostavnije, mirnije i nekako ljudskije.

"Rečenice poput u moje vrijeme je bilo bolje ili drugačije najčešće ipak čujemo od starijih osoba što ne znači da takve misli ne dolaze i mlađima. Naime, pokazalo se da čak i u dječjoj dobi već mogu razmišljati kako su neke stvari prije mogle ili se netko drugačije ponašao prema njima", kaže psiologinja Tea Knežević .

I kad se danas suoče dvije različite generacije, često frcaju iskre. Pa na kraju sve završi zaključkom mudrijih - nemate vi pojma kako se nekad dobro živjelo!

"Počnimo od djetinjstva kad smo se igrali. Današnja djeca se ne znaju igrati. Mi smao se igrali svega i svačega. Od lovice, skirvača, lanca probijenaca, crna kraljica. Penjanje na drveće. Koje se dijete danas zna popeti na drvo? Niti jedno. Toga nema više", kaže Vjeran Mlinarić .

Bivši tinejdžeri su bili pristojniji. Slijedili su bonton i dizali se starijima u tramvaju.I drevni Božići su neponovljivi bez obzira što su darovi pod jelkom bili znatno skromniji.

Možete li se vi danas pohvaliti susjedom od kojeg posuđujete šalicu šećera? Naši stari mogu.

"Moglo se. Doduše, i danas imam takve susjede. Ako vam velim da svaki ima ključeve - oni od mog, ja od njihovog - onda je dobro. Ali bili smo više povezani. Nije bilo televizora i automobila s kojima bi se natjecali ljudi koji ima kakvog", kaže Katarina Marjanović .

Sve se promijenilo. Ili ipak nije. Jer, svaka godina donosi neke nove generacije koje kukaju za svojim vremenom. Isto se događa i 23-godišnjem Domagoju.

"Ja mislim da je društvo, komunikacija između mladih bila bolja. Ljudi danas ne čitaju knjige. Svi su stalno na Fesju. Ja uđem u bus, idem na posao, otvorim knjigu i čitam. A ljudi oko mene prčkaju po Fejsu", kaže Domagoj Bregant .

A bolje je bilo jer smo bili mlađi. Nismo se umarali, stali smo u sve traperice i svijet se činio kao veliki poligon koji tek treba istražiti.

"Takvim jednim razmišljanjem i nostalgijom kod sebe budimo osjećaj ugode. Koliko god može biti obojan jednom tugom zbog gubitka takvog načina života ili nečega drugoga, ipak se sa nekakvom ugodom i toplinom prisjećamo osjećaja kako je to nekad bilo", kaže psihologinja Knežević.

I možda smo se u tom poligonu malo pogubili. Naišli na prepreku koju je bilo nemoguće preskočiti. Ali, tko nije negdje zapeo? I onda počeo stvarati neku novu uspomenu. Sad treba pronaći zlatni trenutak, malu anegdotu s kojom ćemo se jednom hvaliti pred svojim unucima. No, možda to bolje vrijeme nije ostalo u prošlosti, nego se upravo događa.