Drvena kućica Miloša Lončara prije godinu dana bila je srušena. U razornom potresu ostao je bez svega. Godinu dana kasnije ekipa Index.hr-a posjetila je Miloša u njegovom dvorištu, a promatrali su ovog puta puno ljepši prizor. Umjesto srušene kuće niknula je drvena kućica koju je Miloš sam podigao. Kolegama je ispričao što ga je, u danima očaja i tuge, podignulo i dalo mu snage da ide dalje. Bila je to Tereza Kesovija.

"Bilo je tada suza, ali danas je drugačije. Par dana nakon potresa došla mi je Tereza Kesovija i to me vratilo u život. To me ohrabrilo, rekao sam si: 'Ajmo!'. I zahvaljujući tome za mene život nije stao", ispričao je borbeni Miloš, koji je nedugo nakon potresa ostao bez majke. No, borba se nastavila i on je radio, uložio sve što je imao, a nešto dobio od udruge Ljudi za ljude - sve kako bi podigao svoj dom.

Uz pomoć prijatelja, dom je skoro potpuno gotov, a Miloš će ponosno u nove početke. Veliki poticaj u tome dala mu je i naša velika diva, Tereza Kesovija. Upravo s tom namjerom se junački prošle godine uputila na Banovinu. Cijela zemlja digla se na noge, a glazbenica je iz Dubrovnika doputovala u tajnosti do Majskih Poljana i ostalih pogođenih sela. I možda nitko za to ne bi ni znao da reporterima Jutarnjeg lista čitatelj tada nije rekao: 'Jel' znate vi da je Tereza Kesovija u Majskim Poljanama. Znate li što je sve donijela ljudima, koliko je pomogla...? Zašto nju ne objavite, nego samo pratite političare?".

Ubrzo je postalo jasno da je tamo, iako je Tereza novinarima poručila da ne želi promidžbu niti reklamu, dapače, cijelo vrijeme se klonila kamera i fotoaparata. Objasnila je tada i zašto je odlučila otići u područje pogođeno potresom.

"Imam to u sebi, moram ići pomoći ljudima, ne mogu doma mirno sjediti i praviti se da se ništa ne događa, savjest i ljudskost mi nalažu da učinim ono što mogu. Zamislite samo kada bi svi koji mogu pomogli, napravili stvari kako treba, danas ne bi bilo toliko ruševina. Te kuće nisu bile napravljene kako treba, obnovljene nakon rata. Armatura im je bila pokradena, to su mi svi govorili, zato su se posve i urušile. Zato su ljudi i stradali. Ma nek' je svakome tko je krao prokleta ruka. To je tragedija, kako se to samo navodno efikasno obnavljalo nakon rata, a ljudi danas zapravo žive u nesigurnim kućama i riskiraju živote. Sjetite se samo, i u Gunji je ista stvar. Sve je brzo, bez prave konstrukcije... Mrzim politiku i ne mogu o tome govoriti, ali mogu o nepravdi. Protiv nepravde sam se uvijek grčevito borila", ispričala je tada Tereza.

U potresom pogođena područja otišla je sa svojom prijateljicom, svima noseći gumene čizme, hranu, potrepštine, slatkiše za djecu... "Svakoj obitelji sam otpjevala 'Sutra je novi dan i život teče/ Ne postoji bol ni jad što proći neće/ Sve će ostati iza nas...'. Htjela sam im svima tom pjesmom dati tračak nade. Ružno je reći, ali ja sam na ovim emocijama magistrirala, ako se to tako uopće može reći, za vrijeme Domovinskog rata. Milošu, golemom čovjeku od dva metra, krenule su suze kao da je netko otvorio pipu s vodom. Uopće ne znam kako sam od svih tih emocija smogla snage dalje pjevati. Grizla sam usne da i ja ne zaplačem. Stjepanu suze nisu prestajale teći iz tih njegovih zelenih očiju. To je toliko tužno, tolika bol, da ja to ne mogu riječima ni opisati", ispričala je tada 82-godišnja Tereza.

Miloša je upravo ta pjesma i ta Terezina plemenitost motivirala i dala mu snage onda kada je ostao bez svega.