Za početak da razjasnimo neke stvari - "The Wall" nema razloga smatrati rock koncertom, već audiovizualnim spektaklom mnogo bližim nekoj modernojoperi ili najtjeskobnijem mjuziklu kojeg ste ikad imali priliku pogledati. Nadalje,Roger Waters tek je posljednjih godina srušio "zidove" usvojoj glavi i oslobodio se svihonih strahova koji su ga prije 30-ak godina i natjerali daih izgradi. Samim time, tajmingzagrebačke premijere slavnog dvostrukog albuma bio je upravo savršeno pogođen.

U srijedu u Areni prisustvovali smo nečemzaista jedinstvenom, bez ikakve dvojbe najvećoj predstavi u hrvatskojglazbenoj povijesti. Nevjerojatne, phytonovski sulude animacijeprojicirirane iza stotina cigli koje skrivaju bend od vlastite publike, avioni i divovske svinjeiznad naših glava, groteskne lutke gigantskih proporcija samo su dio ludila koje je izpomahnitale mašte lidera Pink Floyda preraslo u kamen-temeljac onog dijela rock glazbe koji je pod svaku cijenu želio biti smatran ozbiljnom umjetničkom formom.

Najviše promjena biloje primjetno u samom Watersu - 1979. radilo se o pomalo izgubljenom čovjeku, posvađanom kako s članovima svog benda, takoi s onima koji su Floyde učinili punokrvnim rock zvijezdama. Danas, taj 67-godišnjak istinski uživa u izvedbama svog najznačajnijeg djela, opušteno komunicira s publikom te se čak i izruguje samom sebi, odnosno "malom s......m Rogeru" iz Londona1980.s kojim je preko videozida podijelio mikrofon u "Mother".

Završetak prvog dijela nastupa simbolično je obilježilo podizanje visokog zida, no specijalni efekti kojih se ne bi postidjeli ni holivudski blockbusteri pobrinuli su se da i nastavak protekne jednakim intenzitetom. Nešto ikonografije moralo je biti malo modernizirano pa se tako grafitu Staljina pridružio i onaj Georgea Busha, a žrtvama Prvog i Drugog svjetskog rata stradalnici Iraka, Afganistana i terorističkih napada na London.

Što se sameglazbetiče, većina pjesama s "The Walla" još uvijek s punim pravom uživa status istinskih rock klasika ("Another Brick in the Wall, pt. 1& 2", "Hey You", "In the Flash"),no najjače su odjeknule "Comfortably Numb", uglazbljivanje stvarnih epizoda iz tragične pričeo potonuću u ludilo suosnivača grupe SydaBarretta, te "Run Like Hell", uvodni čin mini-predstave koja je kulminirala rušenjem zida i "oslobađanjem" glazbenika. Neke skladbe, istini za volju,nakon tri desetljeća zvuče malo zastarjelo, no taj je nedostatak gotovo neprimjetan kada ih se doživi kao glazbenu podlogu događanjima na pozornici.

Svojedobno, Roger Waters svoje je paranoje, razočaranja i dječačke snove koji su se pred njegovim očima pretvarali u najgore noćne more, jednostavno pokušao zazidati. Poslije svih tih godina, konačno je izašao na čistinu, no njegov "Another Brick in the Wall"na neki je način zazidao čitav svijet.