Nulti dan Inmusica na sebe je preuzeo najgore - olujno (ne)vrijeme i najslabiju postavuizvođača, no dojam trijumfalnog otvaranja petog izdanja najvećeg hrvatskog festivala nije uspjela zasjeniti ni nešto slabija posjeta, ni činjenica dasu AliceIn Chainsjedinikoje ne gledamo na gotovo tjednoj bazi.
Organizacijskih propusta nije bilo, a na oluje i kišu svi su posjetitelji jarunske open-air masovke ionako već odavno navikli. Što se line-upa tiče, moramo istaknuti da je zaista trebalo dodati još jedan jakiinozemni bend ili barem renomiranog DJ-a, pošto je ovako čitava pričaviše nalikovala malo jačemkoncertu nego festivalu.
Na pozornicu su se prvi popeli Popeye čiji je nastup, kako to inače biva, odgledala tek nekolicina konobara i redara. Kawasaki 3psvoj nam je ska/punk koktel isporučio očekivano žestoko i nabrijano iako ihje zbog ranog početka gledalonešto manjeljudi nego inače.
Za jedinorazočaranje večeri pobrinuli su se TBF koji su, po tko zna koji put, predstavili svoj best-of repertoar, što u prijevodu znači da smo takav njihov koncert imali prilike gledati već barem desetak puta.Forsirajući hitove nauštrbmanje komercijalnih, alinerijetko znatno interesantnijih pjesama ("Trilogija jada", "Splitsko stanje uma" npr.) veseli Splićani na stageupostaju prilično predvidljivi,povremeno čak i dosadni. "Heroix" je bila veličanstvena, našao se još koji trenutak vrijedan pamćenja, no u cjelini premalo za bend koji opravdano puca na titulu predvodnika hrvatske pop-rock scene.
Većina nas u ponedjeljak je na Otok hrvatske mladeži stigla kako bi vidjela Alice In Chains,prvoborce grungea i bend kojije prije 15-ak godina zajedno s Pearl Jamom i Nirvanom alternativnom rocku osigurao pune stadione, milijunske tiraže i naslovnice glazbenih časopisa. Vremena su se promijenila, a "okovana Alice" vratila se nakon dugogodišnje stanke i tragične smrti pjevača Laynea Staleyja.
Usprkos kvaliteti povratničkog albuma "Black Gives Way To Blue" strahovali smo danovi pjevač William DuVall ne zakaže tamo gdje je najvažnije, na pozornici, i okalja uspomenu na onog trajno razvaljenog tipa koji je svijetu podario "Would" i "Rooster". Razloga za brigu nije bilo -glas pokojnog Staleyja kao da je kirurški presađen u grlo njegovog nasljednika, agitarist Jerry Cantrell još uvijek na jedinstven način povezuje hard rock virtuoznost i minimalizam punka.
Baš kako dolikuje premijernom nastupu, veterani seattleske scene odsvirali su nam sve ono što smo željeli čuti, dotaknuli sva bitna mjesta svoje dva desetljeća duge karijere i, što je možda i najvažnije, dokazali da nove stvari "Check My Brain" i "Your Decision"kvalitetom nimalo ne zaostaju za pjesmama koje već odavno uživaju status klasika alternativnog rocka.
Ako ste, primjerice, pod "Roosterom" zatvorili oči, učinilo bi vam se da je neko drugo vrijeme i da je Laynejev "overdose" bio samo nečija morbidna šala. Trenutak ili dva kasnije, ponovno bi se uvjerilida njega više nema, no Alice In Chains su i dalje opako dobar bend.