Organizatore drugog zagrebačkog nastupa britanskih These New Puritansa vrijedi pohvaliti zbog činjenice da nisu pokušali igrati na sigurno idoveli bendkoji, iako sumnjive kvalitete ijoš sumnjivije aktualnosti (čitaj: Sisters Of Mercy), u našem glavnom gradubez problema puni klubove.

Umjesto toga,imali smo prilike pogledatione koji dolaze, nove snageotočke alternativne scene, i provjeritinapredak koji su ostvarili u dvije godine otkad smo ih premijerno vidjeli napozorniciRokaj Festa.

Četvorka iz Southenda, predvođena kul gitaristom i pjevačem Jackom Barnettom,miljama je daleko od svojih rivala iz, primjerice, Arctic Monkeysa koji vlastiti zvuk grade naSmithsima, razbarušenim pionirima punka i vječnom pop savršenstvu Beatlesa i Small Facesa.

Puritansi se, zajedno s Klaxonsima i nešto komercijalnijim Delphicom, nalaze na izvorištu nove glazbene podvrste nazvane nu-rave, s tim da se od spomenutih istomišljenika bitno razlikuju opsesivnim obožavanjem post-punka, pogotovo Marka E. Smitha i njegovog The Falla.

Njihovi nastupi (u priličnoj mjeri i albumi) bazirani su na industrijski moćnim beatovima, repetativnom vokalu i psihodeličnim pasažima gitare i klavijatura, no hvalevrijedan koncept previše se rijetko reflektira u suvislim pjesmama.

Tako se dogodilo da publikuu solidno popunjenoj Tvornici naizmjenično oduševe ("We Want War", "Elvis") i natjeraju na zijevanje, tako dakad podvučemo crtu, dolazimo dozaključka da ćemo za iznadprosječan koncert These New Puritansa ipak morati pričekati "treću sreću".