Gotovo pa ne postoji djevojčica koja barem jednom svojim roditeljima nije rekla da joj je želja zaigrati pred brojnom publikom na kazališnim daskama ili stati pred reflektore i zablistati u ulozi za film koji će osvojiti prestižne nagrade struke. Film, kazalište ili televizija - probijanje u svijetu glume može biti uzbudljiv i izazovan proces, a samo rijetki, oni koji zagriju stolac, marljivo rade, posvete se svom zanatu, rode se s trunkom talenta, a sreća ih tu i tamo pomiluje, imaju priliku svoje ime ugravirati duboko u knjigu slavnih. Iako ih se ne uzdiže svakodnevno zvijezde, i kod nas postoji, "A lista", onih koji su svojim nezaboravnim ulogama promijenili hrvatsku kinematografiju. Popis možda nije dugačak, ali na njemu se svakako podebljanim slovima nalazi ime - Ksenija Marinković !

Žena koja je briljirala u ulogama među kojima su "Ljudožder vegetarijanac", "Šuti", "Snivaj, zlato moje", "Rusko meso", 80-ih godina stigla je u Zagreb s jednim ciljem – postati glumica, a njezin početak je bio gotovo idiličan. Briljirala je na prijemnom, upala na Akademiju dramskih umjetnosti, istu je završila u roku, a nedugo nakon postala je stalni član kazališnog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Uloge su se nizale, popularnost je rasla, a nagrade su postepeno postale potvrda da je ono što radi vrijedno divljenja. U nastavku vam donosimo veliku ispovijest legendarne hrvatske glumice Ksenije Marinković, detalje njezinog početka, uspon, poneki pad pa povratak tamo gdje zapravo pripada – na velikoj pozornici.

Sa svega osam godina upisala je Dramsku

"Imala sam samo osam godina kada sam upisala Dramsku radionicu , iz godine u godinu mi se sve više sviđalo biti dio iste pa sam počela igrati i dječje predstave u Virovitici. Uskoro su nam se otvorila vrata za ozbiljnije predstave, a kako smo tada bili djeca, imali bi neke manje uloge koje su nam puno značile. Zavoljela sam slušati predstave, bilo je toliko lijepih tekstova, jedna od mojih omiljenih je bila Hasanaginica koju potpisuje Milan Begović. Onda smo počeli raditi i na vlastitim projektima, a sve do 18. godine aktivno sam sudjelovala u Dramskim radionicama. Potom su došle neke 'ozbiljnije' godine pa se nametnulo pitanje: 'Što dalje?' Akademija je bila jedna od opcija, ali nisam pretjerano razmišljala o tome već sam rekla: 'Idem pa kako bude'. Za prijemni me spremao jedan režiser koji je s nama radio dječje predstave i sjećam se trenutka kada mi je rekao da postoji mogućnost da čak i upadnem. I tako sam se spremala, upala u uži izbor, a kasnije sam primljena", priča nam Ksenija. Vrijeme provedeno na Akademiji bilo je zapravo njezina životna prekretnica jer je upravo tada shvatila da je njezino mjesto na velikoj pozornici. Iako je razmišljala o socijalnom radu, pedagogiji, pravu ili ekonomiji, upad na Akademiju otvorio joj je neka nova vrata pa sve ono što je spadalo u kategoriji plan B' ubrzo je postalo manje bitno. A kako je tekao život nakon što je Ksenija primila diplomu u ruke?

Od Akademije do ZKM-a

"Nakon Akademije provela sam godinu dana u Teatru u gostima , moja prva uloga bila je u predstavi koja se zvala 'Juhica', a partneri su mi bili Boris Buzančić i Ana Karić. Za godinu dana, vjerovali ili ne, odigrala sam 200-injak predstava, svaki dan smo bili na putu, putovali kombijem po gradovima i to mi je bila jedna dobra škola za budućnost. Nedugo nakon ponudili su mi angažman u Zagrebačkom kazalištu mladih i odmah sam počela raditi na jako dobrim projektima. Imali smo odličan ansambl, primljeno je tada u ZKM desetak mladih umjetnika koji su radili na tome da postanemo pravi moderni ansambl, željeli su da svi budemo jako dobro fizički i psihički spremni za ono što nas čeka. Naravno, bili smo zainteresirani i nije bilo nikakvog "uzdizanja u zvijezde" već smo ozbiljno radili. Jedna od kultnih predstava tada je bila " Zastave", Georgija Para pa je bila "Knjiga o džungli" zatim kultna predstava "San ljetne noći", ma mnogo dobrih predstava. Dvije ili tri godine nakon, po prvi put osjetila sam zamor pa sam se na kratko odvojila od svega. Glumila sam malo u Gavelli i &TD teatru, radila na projektima privatnih manjih produkcija, punila bateriju i tako u krug...", kaže. Kroz razgovor nam je spomenula brojne projekte koje je radila na samom početku karijere pa nas je zanimalo i na što je potrošila prvi pravi honorar, a odgovor nam je dala kroz osmijeh na licu. I ne, nije riječ o kupnji automobila, nekretnine ili odlasku na daleko i egzotično putovanje, Ksenija je, vjerovali ili ne, prvi ozbiljnije zarađeni novac potrošila na - bundu.

Od prvog honorara kupila je - bundu

"Dobro se sjećam svog prvog većeg honorara! Godine 1989. izašao je film "Krvopijci" i cijeli honorar potrošila sam na bundu. U to vrijeme ljudi su pričali kako su glumci 70-ih nakon godinu dana rada u Teatru u gostima kupovali nekretnine, onda je došla generacije 80-ih te su tada glumci kupovali automobile, a ja sam nakon godinu dana rada kupila kazetofon", priznaje nam Ksenija. Ako ste mislili da glumci u Hrvatskoj žive poput onih holivudskih – gadno ste se prevarili. Danas mnogi, pogotovo oni slobodni umjetnici koji su odbijali stalne angažmane u kazalištima ili manje unosne filmske uloge, žive na rubu egzistencije i jedva spajaju kraj s krajem. Zahvaljujući talentu, dobrim izborima i stalnom angažmanu u kazalištu, Ksenija je ipak uspjela sebi osigurati miran i lagodan život, a za svoju egzistenciju nikada se nije bojala.

Nikad se nije bojala za egzistenciju

"Nikada se nisam bojala za svoju egzistenciju jer sam stalni posao dobila na početku karijere. No, plaće su bile takve da od njih možeš samo živjeti, a ne pretjerano uživati. Ako si htio nešto lagodniji život bio si prisiljen potražiti dodatni posao. Uloge u principu nisam nikada odbijala, ponekad za televizijske serije ili filmove čak i jesam, ali rijetko. Odmah su me prepoznali, kako se kaže, po tipu složili, pa nije bilo niti potrebe. U kazalištu nikada nisam odbila ulogu iz moralnih razloga jer smatram da to nije ispravan potez ako primaš stalnu plaću. Svaki glumac ima slobodu odbiti ili prihvatiti neku ulogu, ali trebaju znati da to nosi određene posljedice. Postoje glumci koji često odbijaju pa dobiju ponovno šansu, ali postoje i oni koji jednom odbiju pa im se to 'odbije o glavu'. Svakako, to je pitanje vlastite procjene", priznaje hrvatska glumica. Podršku roditelja uvijek je imala, ali kako ne dolazi iz bogataške kuće, Ksenija je po dolasku u Zagreb stekla radne navike i odlučila uzeti život u svoje ruke.

"Nisam tražila financijsku potporu svojih roditelja jer sam imala svoju plaću. Nije bilo potrebe osim kada bih 'pretjerala' pa je bilo zovi majku da uskoči. Naravno, to je bilo jako rijetko. Moja sestra je tada krenula na fakultet i nije bilo u redu da tražim dodatan novac za svoje hirove, a jedno dijete treba još školovati. Nisam imala za stan, uglavnom sam unajmljivala sobe i snalazila se na razne načine", prisjeća se Ksenija.

U bivšoj Jugoslaviji glumci su imali status zvijezda, ali svakako puno veći nego danas. Ipak, došla su neka nova vremena, a Ksenija otvoreno priznaje kako je sve manje zvijezda među glumcima. Barem u Hrvatskoj.

"Istina, glumci su nekada bile veće face, a zašto danas nije tako – pa vremena su se promijenila. U jednom trenutku primat su preuzeli redatelji pa su onda primat uzeli producenti... Kult zvijezda je ostao u Srbiji puno jači nego kod nas, prije se puno više brinulo o glumcima, a danas je sve postalo nekako usputno i prolazno. Vremena su se skroz promijenila i danas rijetko tko u Hrvatskoj ima baš onaj pravi status zvijezde", priča Ksenija.

Često smo tijekom intervjua s glazbenicima imali priliku čuti kako na estradnom nebu kolege često jedni drugima podmeću nogu te su spremni na sve kako bi došli do uspjeha, a kakva je situacija među glumcima?

"Nikada samoj sebi nisam laskala i govorila kako sam uspješna. Uvijek sam razmišljala: 'Ok, sada sam savladala ovo, idemo dalje". Postojala je ambicija, a ja sam tip osobe koja uvijek želi još više i bolje. Nikada nisam bila halapljiva za uloge, ali sam razmišljala kako sam neku predstavu mogla odigrati na drugačiji način. Moja generacija glumaca iz ZKM-a bila je jako složna i nikada nismo jedni drugima podmetali noge. U jednom trenutku mi ide jako dobro, a nekom kolegi slabije, ali onda se situacija okrene za 180 stupnjeva. Nikada nismo smatrali da smo neke velike face jer smo znali da u ovom poslu ima uspona i padova. U jednom trenutku si gore pa dolje i tako u krug. Prošla sam ih nekoliko i to je s vremenom postala karijera", kaže Ksenija Marinković pa dodaje:

"Kada si zaposlen u kazališnoj kući osjećaj je puno komotniji nego kada radiš za neku nezavisnu produkciju. Čak se glumci koji rade na takvim vanjskim projektima ne suočavaju s problemom jer trebaš odraditi samo svoj posao – briljirati u ulozi. No, producentima je zeznutije jer trebaju nabavljati novac, paziti na prodaju, iako u posljednje vrijeme i kazališta primjenjuju takvu politiku. Ukratko, kada imaš posao u kazalištu osjećaš se sigurnije, a nezavisna produkcija donosi neizvjesnost – mjesecima ne zarađuješ ništa, a onda dođe jedan projekt zahvaljujući kojem vraćaš dugove. Imati talent znači imati sposobnost da se nosiš sa zadacima, a jako važno u ovom poslu je biti izdržljiv, kada su teška vremena moraš preživjeti i ostati zdrav u glavi. Televizija ti pruža veliku vidljivost, a predrasuda je da su kazališni glumci bolji od televizijskih. Znate, do nedavno su svi glumci koji su imali projekte na televiziji imali i stalni posao u kazalištu", priča nam glumica.

Na dan kada smo radili intervjuu njezina kći Korana diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti, a ponosna majka nije krila koliko je ovo veliki i značajni trenutak za njezinu obitelj. Iako djeca glumaca često žive, a većina i ostane u sjeni svojih roditelja, Ksenija smatra da će njezina nasljednica sama pronaći svoj put na kojem će joj, naravno, biti najveća podrška.

"Mladim glumcima. pa tako i svojoj kćeri, uvijek kažem da treba pronaći način odnosno audiciju, kažem im da rade vlastite projekte i ne čekaju da im netko uvijek nešto ponudi. Djeca glumaca uvijek imaju potrebu i želju maknuti se iz sjene svojih roditelja, žele da se za njih čuje na temelju rada, a ne na temelju 'slavnog' prezimena". No, uvijek će ih ta stigma pratiti jer živimo u takvoj sredini, a što nosi njezina budućnost – to će sama odlučiti. Moja kćer je prvo upisala jezike, a nakon pola godine je došla i rekla kako bi ipak upisala Akademiju. Samo sam joj rekla: "Je l' baš moraš?" Objasnila sam joj kakav je to život, ali njezina odluka je na kraju dana isključivo njezina. Baš sam ju nedavno gledala na jednoj generalnoj probi i to je bio prvi put da nisam zaplakala. Polako se privikavam", tvrdi legendarna glumica.

Glumci na pitanje – "Koja vam je najdraža uloga?", često bez razmišljanja odgovaraju: "Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, svaka uloga mi je poput djeteta." Velikoj divi postavili smo ovo pitanje i odmah naglasili kako gore spomenuti odgovor ne možemo priznati jer ipak želimo nešto konkretnije. Svatko tko poznaje Kseniju reći će vam da je to žena sa stavom pa smo konkretni odgovor i dobili.

'Pa što je ovo, pola stoljeća je prošlo, a ja se osjećam dobro'

"Ne stojim iza svakog svog projekta, ali mi nije žao što sam u nekim sudjelovala jer svaki put naučiš nešto novo. Ponekad uzmeš neku ulogu i tako se fino zezneš pa promisliš: 'Ovo mi nije trebalo, to sam napravila iz krive pobude, na to sam pristala zato što sam mislila da će mi to donijeti više'. Ukratko, nije mi žao, griješiš 30 godina, a nakon toga sve bude dobro. Imam jednu vrlinu – kada neki projekt završi, oslobađam prostor za novo i zaboravljam. Ne želim živjeti u prošlosti i želim imati otvoreni pogled za budućnost. Kada pričamo o najdražim projektima htjela bih izdvojiti "Tri zime" Tene Štivičić, predstava o tri generacije pod jednim krovom, jako sam voljela predstavu "Ljudi od voska" Mate Matišića, a ne smijem zaboraviti niti predstavu "Kralj Lear", predstava u kojoj sam igrala najstariju kćer. U ZKM je bilo, također, jako lijepih uloga, doista je teško i nezahvalno izdvajati", priča nam Ksenija koja je nakon punih 26 godina napustila Zagrebačko kazalište mladih i svoj novi dom stvorila u Hrvatskom narodnom kazalištu. Nikakvi međuljudski problemi nisu ju natjerali na ovu tešku odluku već je u jednom trenutku shvatila kako je vrijeme da neki novi mladi glumci osjete duh čarobnog ZKM-a.

"Gotovo 26 godina provela sam u ZKM-u, a onda sam se prebacila u HNK. Na početku mi je bilo neobično, novi ljudi, novi način rada, pa sam imala osjećaj kao da sam došla odraditi samo jedan projekt. Znala sam da u jednom trenutku moram nešto promijeniti, vrijeme je bilo da krenem dalje, a mladim glumcima ostavim mjesto u kazalištu u kojem sam odrasla. Kako mi se otvorila prilika, prebacila sam se u HNK, a sada je već sve došlo na svoje mjesto i mogu reći da sam se naviknula", priča nam Ksenija. Na pitanje kako je svoj privatni život s obzirom na to da ju nakon razvoda nisu povezivali s niti jednim muškarcem – uspjela sakriti daleko od očiju javnosti, Ksenija je kratko odgovorila: "Zato što sam šutjela".

I za kraj nas je zanimalo koliko ćemo dugo još Kseniju gledati na kazališnim daskama i ispred malih ekrana, a glumica nam je, na sreću brojnih obožavatelja, otkrila kako ćemo u njezinim projektima uživati dok je živa.

"Kada sam proslavila 50. rođendan nazvala sam prijateljicu i rekla joj: 'Pa što je ovo, pola stoljeća je prošlo, a ja se osjećam dobro', a ona mi je samo odgovorila: 'Čekaj šezdesete, tada pravi party tek počinje', rekla nam je Ksenija za kraj.