Na ovogodišnjoj, jubilarnoj dvadesetoj utrci najprobranije britanske trkačice baš i nisu polomile batke da što prije stignu do cilja.

Strogi pogledi, uzdignute glave. Kokošima jedini siguran način da zastraše protivnika, jer svojim trkaćim sposobnostima mogu izazvati tek podsmijeh među pripadnicima stare kokošje garde, koja je prije 20 godina svojom impresivnom utrkom omogućila da se događaj pretvori u tradiciju.

"Ovdje sam dvadeset godina, toliko organiziram utrke kokoši, od 1992., i mogu doista potvrditi, uz finale, ovo je sigurno najgora postava kokoši koju sam vidio u svom životu. Šokantno, apsolutno šokantno, vlasnici se moraju vratiti i popričati sami sa sobom", izjavio je organizator John Barry .

No vlasnici su, unatoč lošoj kondiciji svojih pernatih ljubimica, ponosni. Publika je na nogama. Možda uspije, a možda ipak ne. Ali trkačicama treba skinuti kapu. Mjesecima su naporno radile na sebi. Vježbale, hranile se samo najboljim zrnima, pile iz najčišćih izvora, a sada svatko svoju kokoš hvali.

Radile su i na koncentraciji, jer ne smije se omaknuti pogreška. Svaka kokoš, dakle, mora stajati iza linije, svaki prijestup može značiti diskvalifikaciju. A ona je neminovna ako suci opaze međusobno kljucanje, to ne dolazi u obzir. Pravi stres za ove pernate cure, koje ne žele osramotiti svoju domovinu, jer ovih je dana prijestolnica sličnih sportova.

Kako natjecanje ne bi ispalo potpuni debakl, vlasnici pribjegavaju trikovima. I suci gledaju kroz prste, jer agonija nekako mora završiti. Sve netjecateljice moraju prijeći liniju, koja se ovim tempom čini godinama udaljena.

Sportašice su shvatile bit i završile najgoru utrku u posljednjih dvadeset godina o kojoj će još dugo brujati malo englesko selo. No bolje da umre selo, nego običaji, natjecanje će se održati i dogodine.