Kada se nešto prije 22 sata Zagrebu omiljeni anarhist i punker popeo na pozornicu, neupućeniji među publikom doživjeli su priličan šok. Umjesto  mnogoljudnog orkestra, Manu Chao je ovoga puta doveo samo gitarista i bubnjara te svoje hitove lišio nekih osnovnih obilježja poput neodoljivo zarazne međuigre trubača.

Razloga za zabrinutost, međutim, nije bilo, pošto ogoljene izvedbe "Rainin' In Paradise", "Me Gustas Tu" i "Mala Vida" po pitanju energije nimalo nisu zaostajale za uobičajenim verzijama, ponajprije zahvaljujući fantastičnom bubnjaru koji je čak i akustične balade završavao nabrijanom punkerskom tutnjavom.

Također, promatrajući trio nazvan La Ventura bilo se teško oteti dojmu da je nekoliko tisuća ljudi u malu dvoranu Doma sportova došlo na probu Manu Chaoa, odnosno da prisustvujemo rekonstrukciji trenutka u kojem su nastajali neki od najuspješnijih spojeva world musica i alternativnog rocka u posljednjih dva desetljeća.

Repertoar je očekivano dotaknuo sva važnija mjesta od 13 godina starog prvijenca "Clandestino" do današnjih dana, uz poneku reminiscenciju na Mano Negra, u kreativnom još uvijek najznačaniju fazu djelovanja ovog zaista jedinstvenog glazbenika.

Našlo se mjesta i za poneki prigovor - iako je sklonost simpatičnog Francuza da nastupa u manjim prostorima više nego pohvalna, koncert se povremeno stvarno odvijao u neljudskim uvjetima pa se već do kraja prve pjesme veći dio publike kupao u znoju. Nadalje, nastup je pred kraj postao previše predvidljiv, a pjesme gotovo identične jedna drugoj.

S druge strane, glazbenika koji 4.000 ljudi natjera da skoro tri sata skaču kao na trampolinu, nema smisla pretjerano kritizirati.