Srpska kinematografija može se pohvaliti nizom glumačkih legendi od kojih, nažalost, neki više nisu među nama. Dragan Nikolić, Bora Todorović, Pavle Vuisić samo su neki od etabliranih imena koja se vežu za 'zlatno doba' televizije, kada su u usponu bili dramski i filmski program. U njihovim filmovima uživat ćemo i dalje, ali vrijeme za stvaranje sada pripada nekim drugim, mlađim glumcima u čijim radovima ćemo tek imati priliku uživati. Jedan od njih je svakako mladi i talentirani glumac Marko Janketić kojeg javnost najbolje zna po ulozi inspektora Mirka Pavlovića u hit seriji 'Ubice mog oca'. Iako je odrastao u kazalištu s obzirom na to da su mu je otac bio velikan srpske kinematografije Mihailo Miša Janketić, Marko nikada nije koristio obiteljske veze kako bi se probio u svijet glume. Prve korake napravio je na kazališnim daskama, završio je Akademiju dramskih umjetnosti, a zatim zakoračio u svijet filma gdje i danas uspješno pliva. I nema se tu što puno pričati, Marko je svakako, tvrde, stručnjaci jedan od najperspektivnijih mladih glumaca na području bivše Jugoslavije, a u intervjuu za RTL.hr progovorio je o petoj sezoni popularne serije 'Ubice mog oca', dosadašnjoj karijeri, privatnom životu i još mnogočemu...

Što možemo očekivati od vašeg lika u novoj sezoni popularne serije 'Ubice mog oca'?

Inspektor Pavlović u novoj sezoni radi na kompliciranom slučaju vršnjačkog nasilja, i preuzima na sebe malo veću odgovornost kad je riječ o odijelu za nasilne i seksualne zločine

Koliko velik izazov za vas je bila ova uloga?

Svaka uloga je izazov, ali s obzirom na to da trajemo već pet sezona, izazov je još veći. Sa scenaristom Natašom Drakulić radimo na razvoju mog lika, tako da uvijek imamo posla i nešto na čemu trebamo raditi. Mislim da je trajanje uvijek najveći izazov.

Koje vam se Mirkove osobine sviđaju? Što Marko nikada ne bi napravio u stvarnom životu, a Mirku tako nešto nije strano?

Mirko je odgovoran, pošten, čovjek koji je posvećen svojoj obitelji, supruzi i djeci, razapet između posla i obitelji i uvijek se nekako uspije izboriti. Prvenstveno, nikada se ne bih mogao baviti policijskim poslom, preosjetljiv sam za tako nešto.

Neki kritičari smatraju da je upravo vaša uloga najbolja odigrana u seriji te da ste ujedno najbolje iznijeli lik. Kako reagirate na takve komentare?

Uvijek vam takvi komplimenti laskaju, oni bar malo smanje moju vječnu sumnju u svrhovitost ovoga čime se bavim, no nikada glumac sam ne može doći do vrhunskog rezultata, to je nešto što dolazi u suradnji i radu s cijelom ekipom.

Smatrate li da je ovo projekt Vašekarijere? Barem dosadašnje.

Jedan od projekata, sigurno.

U seriji se spominje jedna delikatna tema koja je, htjeli mi to priznati ili ne, dio svakodnevice u stvarnom životu. Jeste li ikada bili žrtva vršnjačkog nasilja? Smatrate li da institucije mogu bolje obavljati posao?

Naravno da jesam, uostalom kao i većina mojih vršnjaka u to vrijeme. Rođen sam početkom osamdesetih godina, kada sam krenuo u školu počeli su ratovi na prostorima bivše Jugoslavije, sve je to stvorilo jednu opću atmosferu nasilja koja je utjecala i na nas djecu. Danas je to još morbidnije jer postoje mobilni telefoni i internet pa se sve objavljuje na društvenim mrežama. Mislim da bi se na tom području još mnogo toga trebalo poboljšati, djeci je potrebno razumijevanje, ljubav i strpljenje.

U seriji izgleda kao da jedva spajate poslovne obaveze i privatne probleme. Kako balansirate u stvarnom životu između te dvije stavke?

Nisam još stvorio svoju obitelj, tako da zasada dobro balansiram između privatnog i poslovnog života.

Koliko su film i televizijske serije značajneza čitavo društvo? Mogu li u Srbiji parirati, kada je riječ o gledanosti, realityjima čija popularnost, pogotovo kod vas, rapidno raste iz godine u godinu?

Reality programi su bolest modernog društva, uslijed siromaštva i duhovnog i materijalnog, te nedostatka osobnog životnog sadržaja, ti nesretni ljudi prate kojekakve odvratne sadržaje, to je najprizemniji voajerizam, i bojim se da serije i filmovi još neko vrijeme neće moći parirati tome.

U posljednje vrijeme snima se veliki broj serija, usudila bih se reći više nego i u "zlatno doba" srpske kinematografije. Može li se u toliko velikoj brojci zadržati kvalitetaili je često riječ o kvantitetu iliti čistom profitu?

Ima svega i svačega, od populističkih serija niskog kvaliteta, pa do zaista vrhunskih serija koje sa sobom nose umjetničku kvalitetu. Sve ovisi tko radi seriju. Mislim da je uvijek dobro da se što više snima i radi. Ja sam nedavno došao na tu poziciju u kojoj mogu birati ono što želim raditi, no to nije slučaj s većinom mojih kolega koji se bore za svoju egzistenciju.

Kako gledate na aktualnu poplavu tabloidnog sadržaja u čitavom društvu? Smeta li vam, kao akademskom građaninu i etabliranom glumcu, kada mediji ne pišu o vašim ulogama nego ljubavnim vezama?

Smeta mi općenito, svoj ljubavni život sam uvijek čuvao za sebe, tako da polu-novinari nisu imali mnogo prilika pisati o tome.Osobno sam prestao obraćati pažnju na takav sadržaj, i nije to nešto što je standardno samo za naše podneblje, toga ima i u zapadnom svijetu. Sjetite se samo tragičnog kraja princeze Diane, koja je žrtva 'žutih' novina i paparazza. To se dogodilo u jednom uređenom društvu kao što je Velika Britanija.

Poznato je i da imate veliku podršku obitelji, otac vam je bio legendarni glumac, majka je također glumica. Koliko su u ovom poslu važne okolnosti odrastanja, te tada, ali i kasnije materijalni uvjeti?

Moje prirodno "agregatno" stanje je bilo odrastanje u kazalištu, uz velike glumce. Dosta rano sam saznao da to nije samo profesija već i način razmišljenja, i nekog filozofskog stava prema životu, društvu i sebi. To sam naučio i prije nego što sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti. Materijalni uvjeti su uvijek važni, kojim god se poslom želite baviti, pa tako i ovim.

U današnje vrijeme često ljudi vode virtualne ratove, sve je puno negative, ljudi se žale na situaciju u državi... Gdje pronalazite svoj mir kada, onako kako se kaže, 'voda dođe do grla'?

To su uvijek moja obitelj i prijatelji, ali na prvom mjestu kazalište. To je moj bijeg u mašti, moja duhovna satisfakcija, moj zanos, i samozavaravanje da je ovo čime se bavim najvažnija stvar na svijetu. To je moja terapija od zla na ovom svijetu.

Naposljetku, što ćete nam reći, a da nikom niste?

Nikada nisam pozdravio nekoga javnim putem. Pa da iskoristim priliku. Pozdravite puno mog kuma Gorana Bogdana i prenesite mu da ga puno volim.