Međunarodni je dan borbe protiv raka povodom kojeg podsjećamo na činjenicu da su zloćudne bolesti jedan od najvećih zdravstvenih problema današnjice. Na svijetu svake godine od raka oboli 11, a premine sedam milijuna ljudi. S rakom danas na svijetu živi čak 25 milijuna ljudi. Jedan od njih je i glumac Matija Jakšeković . Ovaj glumac, pisac i producent ispričao je u listopadu prošle godine sve o svojoj borbi s opakom bolešću, a mi vas ovim povodom podsjećamo na njegovu priču, koju je nesebično podijelio za RTL.hr.

Kako su vas osjećaji prožimali kada ste saznali za narušeno zdravstveno stanje? Rekli ste kako jednom godišnje odlazite liječniku na sistematski pregled. S obzirom na situaciju s pandemijom koronavirusa, preskočili ste svoj termin 2020. godine i saznali ste vijest koja vas je zatekla.

To je apsolutno šok. Mislim da se svatko tko dobije tu dijagnozu šokira, bez daljnjega. Osjećao sam se dosta neodređeno. Dobro, ja nisam baš veliki emotivac tako da kod mene nema baš neke strašne drame. Kod takvih stvari sam vrlo brzo išao po principu: "Ajmo stisnuti zube i odraditi što trebam, bez nekakvih velikih dramatiziranja". Meni je najteže bilo priopćiti tu vijest roditeljima i prijateljima, to mi je tad bilo i gore nego sama spoznaja da mi je dijagnosticiran karcinom. To je jedan neodređeni osjećaj, stvarno treba nekoliko dana da to i sjedne. S druge strane, opet tu nema puno vremena za razmišljanje jer zapravo kada dođe do takve dijagnoze, zdravstveni sustav te jednostavno povuče. Već sam par dana nakon dijagnoze bio sam na operacijskom stolu. Nakon operacije, kada se utvrdilo da sam bio u ranom drugom stadiju, odnosno metastazirao je lokalno na limfu, pa sam nastavio liječenje na Rebru kod doktorice Gamulin i zapravo sam mjesec dana kasnije bio na prvom ciklusu kemoterapije. Stvarno je jako brzo sve išlo i tu čovjek nema prostora za nekakva veća razmišljanja i promišljanja nego jednostavno, ono što sam već rekao, stisnuti zube i reći sebi: "sada ideš kroz to".

Foto: Facebook

U neku ruku vam je pomoglo to što niste hipersenzibilna osoba, već ste sjeli sami sa sobom i odredili što i kako napraviti. I vaši roditelji su doživjeli veliki šok.

Moja prva rečenica nakon cijele te drame koju su roditelji prošli je bila: "Gledajte, idemo sada korak po korak i to ćemo riješiti". Mislim da je to najbolji put. Ipak je karcinom bolest koja se liječi dugotrajno. I dalje sam u postupku liječenja jer karcinom sa sobom vuče druge dijagnoze. Ima tu posla i to se ne može u jednom dahu odraditi. To se ne liječi u mjesec dana već kroz višemjesečni period, iako je do sada već prošla godina dana od moje operacije.

Kako ste se osjećali nakon operacije? Jeste li osjetili nekakav pomak na bolje?

U tom trenutku mi je bilo najbitnije da dobijem taj nalaz patologa da se vidi što je i u čemu je problem. Ja sam imao seminom (zloćudni tumor testisa), što zapravo i nije opasan karcinom jer se sporije širi i nije toliko agresivan. To je bila zapravo dobra vijest, isto kao što je bila i dobra vijest da su šanse za potpunim izlječenjem 99 posto, tako da u tom pogledu više nisam toliko zabrinut da to neće proći. Iako je to još na promatranju i još imamo posla, stanje je puno bolje nego što je bilo.

Screenshot: Video

Spomenuli ste zdravstveni sustav na više razina. Europska organizacija za borbu protiv raka pokrenula je inicijativu "Ne dopustite da vas COVID-19 spriječi u borbi protiv raka". Kako to komentirate i što mislite o COVID potvrdama koje su sada uvedene u zdravstveni sustav?

Svakako pozdravljam Europsku organizaciju za borbu protiv raka i njihovu inicijativu, no bojim se da će to ostati mrtvo slovo na papiru zato što tu postoji cijeli niz problema. Nisam planirao izlaziti u javnost sa svojom bolesti. To mi nije bio prvi plan. Kada se u medijima već počelo i pričati da sam bolestan, onda sam dao jedan intervju pa se i to onda počelo pretvarati u pitanje muških bolesti i koliko su one zapravo manje zastupljene u javnosti nasuprot ženskih bolesti, kao što su, na primjer, rak dojke, rak vrata maternice... Mislim da preko milijun karcinoma u Europi nije dijagnosticirano prošle godine, ako se ne varam. To je zastrašujuća brojka i izravna posljedica pandemije, jer mi imamo situaciju gdje se skoro dvije godine nosimo s ovom pandemijom kroz nejasne informacije. Gomila pitanja na koje nemamo konkretne i jasne odgovore utječe na ljude i stvaraju neku vrstu averzije i nepovjerenja prema zdravstvenom sustavu što je zapravo problem.

Dopušta se da se kroz javnost provlače određene teorije - i to upravo zato što se ne daju jasni odgovori na vrlo jasno postavljena pitanja. Ne znam koliko to može pomoći pri vraćanju povjerenja u sustav, jer mislim da se je to povjerenje poprilično izgubilo. S druge strane i apsolutno stojim iza toga, što se tiče mog liječenja, zdravstveni sustav tu funkcionira i ja se nisam niti u jednom trenutku našao u problemu - da je bilo što bilo odgođeno ili da sam ja čekao nekakve pretrage ili liječenja. To je stvarno išlo vrlo brzo i bilo je efikasno i tu nemam apsolutno nikakve kritike.

Ono na što ja imam najveću kritiku jest ono što se događa oko bolnica, oko cijele te priče. Mi smo u početku pandemije imali situaciju gdje je vladalo neznanje, panika i strah, što je bilo razumljivo. Ljudi nisu htjeli ići u bolnicu jer se nisu htjeli izlagati riziku pa su odgađali preglede. I ja sam isto to napravio i u tom trenutku je to bilo normalna ljudska reakcija. No, do danas se nije dogodila nikakva promjena. Danas imamo situaciju gdje su se uvele COVID potvrde. U europskim zemljama se uvode u svim segmentima društva, a kod nas u zdravstvu i sustavu socijalne skrbi, ako se ne varam, ali ja ne vidim smisao tih potvrda.

Imate li ideju kako stati na kraj tome i pomoći sebi i drugima koji sa sobom nose takav zdravstveni teret?

Teško mi je reći jer se ne osjećam pozvanim davati rješenja za zdravstveni sustav i epidemiološka pitanja, naime nisam niti epidemiolog, niti znanstvenik. Mogu svoje mišljenje dati kroz sociološku paradigmu koja promatram. Ako mi hoćemo početi funkcionirati normalno, prvenstveno se moramo vratiti dijalogu. Mislim da smo se našli u situaciji suprotstavljenih tabora - vaksera i antivaksera i svih nas između njih, upravo zbog nedostatka dijaloga. Drugo mišljenje je jednako validno kao i ono koje je (ajde da kažemo) mainstream. Možda to drugo mišljenje nije točno, ali kroz dijalog se dolazi do nekakvih jasnijih točaka oko kojih se može postići nekakav konsenzus. Mi ovako imamo jedan vječiti narativ o COVID-u kao ekskluzivnoj bolesti. Vode se statistike, prebrojavaju zaraženi, otvaraju se i zatvaraju države, dok u isto vrijeme među nama postoje bolesti čiji ishodu mogu biti puno smrtonosniji. Samim time percepcija javnosti je takva, a to u konačnici utječe na to tko će voditi računa o svojim preventivnim pregledima ili neće. Tako da mi se čini kako podizanje svijesti o raku i svim drugim bolestima u ovako kaotičnoj situaciji u startu pada u vodu. Smatram kako bi se narativ kojim se s javnošću komunicira o pandemiji trebao drastično promijeniti. To je ono što ja mogu reći.

Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Spomenuli ste kemoterapiju. Osoba koja ide na kemoterapiju i osobe s uznapredovalim stadijima bolesti često nemaju snage za čekanje pred bolnicom uz nadolazeće sve hladnije dane. Funkcionira li sustav u tom pogledu?

Što se tiče liječenja karcinoma sustav funkcionira. Sve ovo ostalo oko sustava je tako kako je. Ja sam tri puta odlazio u bolnicu na kemoterapiju i ja sam tri puta prolazio kroz test i to je iscrpljujuće. U samom postupku kemoterapije vama je teško otići na wc, a kamoli bilo kuda odlaziti i testirati se prije bolnice pa čekati taj test. Onda se pitate "što ako sam pozitivan?" i mislite što sve može biti jer u tom slučaju se sve odgađa i cijelo liječenje postaje problem. Postoji tu doza stresa i energije koja se potroši na to, ali to se tada moralo napraviti - tako da što je tu je.

S druge strane, cijela situacija s potvrdama - bilo bi puno efikasnije kada bi se zamijenile brzim testovima na koronavirus jer su jeftini i brzi. U istom trenutku se može vidjeti tko je zaražen, a tko nije, pogotovo sada kada imamo delta varijantu koja je toliko zarazna i brzo se širi. Mislim da PCR testovi gdje se čekaju rezultati, više i nisu pouzdano rješenje, ali to je samo moje privatno mišljenje s obzirom na velik broj testiranja koja sam morao proći. To bi bio puno humaniji način za teže oboljele pacijente i one slabo pokretne i nepokretne, ali to je moje mišljenje. Što je tu pravo rješenje, tu nemam odgovor niti je to moje područje gdje bih mogao komentirati dalje od toga. Podržavam ljude koji su izašli na ulicu protiv COVID potvrde jer mislim da one van zdravstvenog sustava su isključivo znak segregacije.

Prije nekoliko dana bio sam u prosudbenoj komisiji na jednom kazališnom festivalu. Dakle, u kazalištu su sve predstave igrale za cijepljenu publiku. Sad ne znam jesam li ja ispao iz nekog drugog svemira pa samo to meni nije normalno ili je to postao nekakav normalni način funkcioniranja. U tome ne vidim smisao i mislim da to vodi prema nečemu puno gore jer se pojedincima ugrožavaju ljudska prava. Ljudi s COVID potvrdama i dalje mogu biti širitelji zaraze. Njih virus ne zaobilazi.

Da ponovimo, sve što ste rekli, govorite iz sociološke, društvene perspektive. Kao što i sami kažete - niste znanstvenik niti epidemiolog...

Gledam to isključivo sa sociološkog stajališta. Razvila su se ta dva tabora koji se međusobno bore, no to se nije dogodilo samo od sebe. Imamo znanstvenike koji se svađaju i sebe dijele kao znanstvenu zajednicu. To definitivno nije etički niti društveno odgovorno. Bio je tu cijeli set besmislica kojih smo se nagledali ovih godinu dana i naslušali u ovih godinu dana. Kako onda očekivati da će se društvo znati postaviti prema ovako monumentalnoj krizi koja se događa u cijelom svijetu, meni je to nevjerojatno. Mi i dalje nemamo jasne odgovore od te famozne struke na pitanja koja se postavljaju od početka ove pandemije, tako da je logično da su ljudi sami počeli odgovarati na ta pitanja.

Umjetnik ste, glumac. Umjetnost je ogledalo društva pa me zanima kako podnosite ovo vrijeme kada se manje radi. Posvetili ste se posljednjih godina ozdravljenju...

Trenutno ne radim jer sam se oslobodio svih projekata iako ih nije baš nešto puno ove dvije godine, svi radimo na kapaljku. Dosta sam pisao u ovom razdoblju tako da nisam toliko glumio i opustio sam se, posvetio oporavku. Još sam u situaciji da ne bih mogao izaći na scenu i izgurati sat vremena predstave. Tu energiju još ne bi mogao naći, treba mi vremena.

Povukao sam se u roditeljsku kuću u Bjelovaru. Malo sam se maknuo iz Zagreba i gužve tog nekakvog stresa. Mirnija je sredina i više čitam. Čitam neke knjige koje su mi stajale skoro deset godina na pauzi. Nikad nisam stigao pa evo sad sam se posvetio čitanju i nekom pisanju pa ćemo vidjeti - možda će se nešto roditi iz toga. Polako za sada.

Pišete li za sebe ili planirate možda jednog dana nešto izdati?

Mislim da svaki pisac prvo piše za sebe pa onda za druge. Trenutno nešto pišem, ali ni sam ne znam što će se tu izroditi.

Je li to poezija ili proza? U kojem smjeru idete?

Ima tu svega, ali pišem nešto za scenu. Vidjet ćemo što će biti od toga. Malo previše otkrivam jer ni sam nisam siguran.

S obzirom na vaše zdravlje, jesu li vam kroz glavu prolazila neka egzistencijalna pitanja jer kako to inače biva, najčešće se to događa u situacijama kada nam zdravlje prouči da moramo stati na kočnicu i usporiti životni tempo. Imate li nekakav recept za ljude koji se možda nalaze, ne nužno u sličnoj situaciji, ali s osobama koje su se našle pred zidom, neovisno bila riječ o zdravlju ili nečemu drugome?

Ne znam što bih rekao, a da ne zvuči kao klišej. Kada se nađeš u takvoj situaciji, malo se suočavaš sa svojom smrtnošću, prolaznošću i ranjivošću i nema baš uvijek vremena na raspolaganju. Mislim da se neke stvari onda poslože u glavi. Treba se posvetiti svemu što odgađamo i treba riješiti neke stvari koje se stalno odgađaju, za koje stalno mislimo da ima vremena. Da shvatimo da je vrijeme dar koji bi trebali pažljivo prihvaćati, a ne uzimati zdravo za gotovo. Svi koji se nađu u toj situaciji bi se trebali fokusirati na to da idu korak po korak i dan po dan. Takve bolesti nisu nešto što se rješava preko noći i treba ići polako. Iako je to frustrirajuće jer svaka tri mjeseca idete na snimanja i preglede - i to nosi sa sobom dozu stresa. Čekate nalaze, pitate se je li sve u redu ili nije, ali ako se gleda u cjelini vrlo je teško. Kad idete korak po korak i dan po dan, puno je lakše.

Kako ste se snašli posljednje dvije godine, slobodnjacima nije lako posljednjih godina?

Mi slobodnjaci imali smo jako teške dvije godine. Umjetnici su tu jako stradali i treba im svima dati podršku. Ajde mi koji smo se nekako snašli i imamo nekakav izvor prihoda. Velik dio njih je ostao doslovno bez ičega, prvo prihoda, a onda mnogi u potresu bez domova. Našli su se u gotovo nemogućoj situaciji. Svima je ovo bila teška godina, a pogotovo za umjetnike i kulturu, pa se tu nadam da će ovaj COVID pakao polako završiti i da ćemo se vratiti u nekakve normalne vode, u stvaranje nečega novoga, ali i s nekim novim spoznajama.

Kako komentirate bunt mladih u doba velike karantene i strogih mjera?

Meni je jako žao tinejdžera i generacija koje odrastaju u ovo doba. Čak mi je na neki način bilo drago što su se je dio njih pobunio protiv takvih mjera koje im oduzimaju najbolje godine života, to je valjda buntovni dio duha iz mojih srednjoškolskih dana. To zapravo gradi karakter i ljude. Ne gradi ih niti internet, odnosno društvene mreže, to su samo platforme. Živa interakcija je ključna. Mislim da bi toga trebalo biti više u današnjem vremenu, pogotovo kada smo se našli u situaciji gdje i mi odrasli moramo probuditi taj mladenački bunt. Bilo mi je jako drago vidjeti kako se mladi okupljali ispred HNK u Zagrebu i baš su se onako žestoko borili za pravo da tulumare i budu jedni s drugima, doduše nisam odobravao vandalizam koji se isto događao, no tu se radi o pojedincima.

Što vas veseli u zadnje vrijeme? U obiteljskoj ste kući, vratili ste se nekim stvarima koje ste odgađali. Imate li nešto u čemu pronalazite sreću i mir?

Zapravo se najviše pronalazim u nekakvom smiraju i tom otpuštanju nakupljenog višegodišnjeg stresa, to sam si dao za zadatak, mislim da je stres bio veliki faktor bolesti. Tako da imam tu ideju probati pronaći nekakav život bez stresa iako znam da je to nemoguće u potpunosti izbjeći. Često sam u prirodi, blizu kuće ima šuma, livada, pa se ima gdje prošetati i ima se gdje sjesti na bicikl. Ovu godinu sam proveo dosta u prirodi i nekako sam se posvetio više svojim prijateljima s kojima sam se rjeđe viđao kada smo svi bili na svojim stranama. Sada sam se nekako posvetio tome i mislim da su te stvari jako važne i trebamo ih čuvati i cijeniti kao sve ostalo.