Devet godina pošto je uspostavio prvi telefonski poziv, Alexander Graham Bell izveo je novi eksperiment: na navoštenom kartonskom disku 15. travnja 1885. snimio je sebe kako kaže: "Čujte moj glas - Alexander Graham Bell".

Disk je u zbirci prvih zvučnih zapisa muzeja Smithsoniana 128 godina čekao digitalno doba, a tada su računalna znanost, jedan rukopis i malo kopanja po arhivama potvrdili kako je riječ o jedinom poznatom zapisu Bellova glasa.

Na snimci se uglavnom čuje Bell kako sa snažnim škotskim naglaskom izgovara niz brojeva, zatim dolarske iznose, npr. "tri i pol dolara", "sedam dolara i 29 centa", te na kraju "3.785,56 dolara".

Carlene Stephens , kustosica u Smithsonianovu nacionalnom muzeju američke povijesti, prvi je put vidjela taj disk i još četiristotinjak drugih predmeta zvučne građe iz Bellove donacije još 1974. kad je počela raditi, ali tada se nije usudila dirati ih.

"Znali smo da su ti predmeti važni za ranu povijest snimanja zvuka, ali smatrali smo da je nemoguće reproducirati ih pa smo ih pohranili i nadali se da će doći dan kada će reprodukcijska tehnologija uznapredovati i omogućiti nam da ih preslušamo.

Taj je dan stigao 2008., kad je Stephen saznala da su znanstvenici u kalifornijskome nacionalnom laboratoriju Lawrencea Berkeleya uspjeli reproducirati deset sekunda francuske narodne pjesme "Au Clair de la Lune" sa snimke iz 1860. Bio je to zvučni zapis na začađenom papiru, gotovo tri desetljeća stariji od najstarije snimke koja se može reproducirati, a koju je snimio Thomas Edison 1888.