"Kad sam ja to probao prvi put, rekao sam ja ću biti svjetski prvak, ljudi su rekli luđak. Ja sam se zatvorio u dvoranu i nisam izlazio iz nje i eto, došao sam do toga da sad govore nisi bio lud."

Ovo je u najkraćim crtama životna priča jednog od najboljih kickboksača svijeta u teškoj kategoriji, 27-godišnjeg Solinjanina Antonija Plazibata . Ljubav prema kickboxingu počela je s 15 godina, kad je upisao Srednju pomorsku školu u Splitu.

"Kad ti iz Solina dolaziš u srednju školu u Split, ti si za njih seljak. Ljudi misle da tu nema zgrada, da je to selo, da si Bogu iza nogu, uvijek te malo zajebavaju. I ako se ne znaš obraniti i ako se ne obraniš, to će se samo nastaviti", otkriva Antonio odmah na početku.

No uz naporan rad, red i disciplinu postao je zvijezda. Prije više od godinu dana preselio se u Amsterdam gdje teše vještine za Glory 76, najjaču kickboks priredbu koja će se održati 19. prosinca. Svjestan da borac mora znati sam sebe prodati, pokrenuo je Youtube kanal s kojim je pogodio u sridu.

"Vrijednost svakog borca na svijetu je koliko ti karata prodaješ. Ako tebe ljudi ne prate, ne gledaju, danas ako te ne slijede, ako ti nisu pretplatnici na YouTubeu... Znači, najpopularniji borci na svijetu nisu najbolji borci na svijetu."

Širu javnost osvojio je ljetos kada je stao u obranu maltretiranog mladića iz Kaštela za kojeg je organizirao i humanitarnu akciju.

"Znao sam pozadinu cijele te priče, znao sam da su ovi u krivu i da nije u redu to što rade i zato sam ja poludio. Ali drago mi je što je ispalo kako je ispalo i što se u konačnici malome pomoglo."

Antonio je mlad spoznao što znači brinuti se o djeci, jer je s 23 godine postao otac, a povezanost sa sinom je, kaže, nešto neopisivo.

"Jednostavno to je drugačija ljubav nego za druge stvari. Sad kad on nije sa mnom u Amsterdamu, sad kad se vratim u Split i kad ga ja vidim, kad dođeš, kad on kaže tata, to je... Trči tebi u zagrljaj."

Najveća potpora su mu obitelj i atraktivna zaručnica Martina s kojom je u vezi dvije godine.

"Zaručen sam, gotovo je, a to smo skupa tetovirali inicijale, ona moje, ja njezine. Potpora mi je, ona isto putuje sa mnom u Amsterdam i nazad. Spasi me gore, ja ne znam ništa skuhatI, a i opusti me mozak."

Na pitanje čuju li se to svadbena zvona, odgovara: " A sad vjenčanje neće bitI, ja sam klasična ono seljačina s 500 ljudi na piru, a 500 ljudi trenutno ne mogu dovestI na pir, tako da neće biti brzo, kad prođe korona..."

Veliku ulogu u Antonijinu životu igra vjera pa oko vrata nosi čak tri krunice.

"Netko je komentirao ispod, ja sam plakao od smijeha, da ja idem po autima i kradem ljudima krunice s retrovizora", kroz smijeh priča Antonio.

Ovo je bila samo jedna u nizu priča, a tračevi koje čuje o sebi dobro ga, kaže, nasmiju.

"Najgore što sam u zadnje vrijeme čuo je da ja u Amsterdamu zapravo ne treniram nego da prevozim drogu iz Amsterdama za Split. Hvala Bogu sad vozim auto koji sam uvijek htio vozit, kao pravi Solinjanin i ovaj auto je malo krkanski i sad kad sam kao krenuo to voziti, to je krenilo s tim da ja prevozim drogu od gore."

Jedno je sigurno, za ovog šampiona bez dlake na jeziku itekako ćemo čuti u budućnosti.