Dana 25. svibnja 2020. ubijen je Afroamerikanac George Floyd . Sve je počelo iživljavanjem bijelog policajca Dereka Chauvina koji mu je držao koljeno na vratu 8 minuta i 15 sekundi dok je Floyd bespomoćno zapomagao: ''Ne mogu disati''. Već sutradan je naš višestruko nagrađivani pijanist i skladatelj Zvjezdan Ružić sa svojim projektom Pianotron skladao nevjerojatno dirljivu skladbu 'Who Taught You That'. Na toj skladbi mu je gostovao legendarni njujorški Harlem Gospel Choir, a kasnije je ta ista skladba dobila i svoj kratki glazbeni film.

Za RTL.hr Ružić se osvrnuo na svoj projekt Pianotron i nedavno objavljeni album 'Inspiration', ali i teme koje obrađuje kroz navedenu skladbu. Zvjezdan tvrdi kako mijenjanjem vlastite percepcije mijenjamo svoj naš svijet, a time inspiriramo i naše bližnje na pozitivnu promjenu. Jer, mi smo taj svijet kojeg uporno želimo mijenjati, kaže Ružić. Problem oko nepravedne i brutalne smrti Georgea Floyda bio je rasističke prirode, no Zvjezdan je sa svojom glazbom taj problem postavio na jednu više razinu. Zvjezdanovim riječima rečeno: "Ako moja skladba i film inspiriraju samo troje ljudi na ovom svijetu da naprave promjenu u svom svijetu, ja sam sretan čovjek!"

Na koji način je Harlem Gospel Choir pridonio tvojoj skladbi? Problem rasizma i raznih diskriminacija u društvu još uvijek nije iskorijenjen. Možemo li onda reći da kao društvo nismo napravili značajan iskorak? Jer, da se u ljude ulaže koliko u tehnologiju, ovakve stvari bi mogli vidjeti samo u horor filmovima?

Dok sam komponirao skladbu, zborsku dionicu zamislio sam kao vapaj anđela koji mole za mir. Duša me je boljela dok sam ovo skladao, a Harlem Gospel Choir to je moje jecanje duše savršeno pretočio u note! Mi živimo u 21. stoljeću, ali problem je što mi živimo u kapitalističkim društvu. Živimo u jednoj tehnološkoj eri koja se bavi isključivo tehnološkim naprecima, a obrnuto proporcionalno zanemaruje duhovni aspekt života. Za napredak društva nije dovoljno razvijati tehnologiju, već bi prije svega trebalo razvijati duhovnost. Kad bi ljudi više dali svom duhovnom rastu, siguran sam da bi svijet izgledao potpuno drugačije.

Je li to cijena koju plaćamo zbog pretjeranog materijalizma?

Rekao bih da da. Čitav svijet čeka da se desi neko čudo, neki veliki protest koje će promijeniti tijek povijesti. Zapravo, ja smatram da smo mi taj svijet koji želimo mijenjati. U svakome od nas postoje i svjetlo i tama, kako se kaže u duhovnosti: Pazi kojeg vuka hraniš...". Mi sami biramo kojeg ćemo vuka hraniti i mi biramo našu perspektivu svijeta. Kada mi mijenjamo našu perspektivu svijeta, mijenja se naš svijet. Ako mi promijenimo svoj svijet, time utječemo i na svijet naših bližnjih. Onda se i naši bližnji mijenjaju pa se ta ljubav multiplicira. Upravo o tome sam htio progovoriti kroz moju skladbu "Who Taught You That" i kroz istoimeni glazbeni film.

Bi li se duhovnost i ljubav, baš poput nasilja mogli beskonačno vrtjeti u krug?

Mislim da se nasilje multiplicira jednako kao i ljubav, samo u drugom polaritetu. Ako bi se multiplicirala ljubav i razumijevanje... Ja dolazim iz doma gdje nikada nije bilo nasilja. Odgajan sam u toleranciji, tako da mi je potpuno normalno prihvaćati tuđe istine. Ali, ja imam roditelje koji su takvi, otvorenih vidika, bez predrasuda... Da su oni imali probleme s ljudima druge vjere, rase, seksualnih opredjeljenja.. onda bih vjerojatno i ja subliminalno primio te stavove od njih i danas imao potpuno drugačiji pogled na svijet . Upravo iz tog razloga ja u ovoj skladbi, odnosno u ovom filmu, postavljam pitanje "Tko te to naučio?" Jer smatram da nijedno ljudsko biće nije rođeno s tim granicama. To su granice postavljene u glavi, a ne u duši. To nema veze s dušom. Duša poznaje samo ljubav.

Floyd nikome ništa nije učinio loše već je pri samom zaustavljanju strahovao za vlastiti život i to s razlogom jer je, statistički gledano, neusporedivo veći broj ubijen Afroamerikanaca pri policijskim privođenjima nego bijelaca? Izgleda kako su ropstvo i rasizam i dalje duboko ukorijenjeni u velesili s one strane Atlantika. Očito se i dalje ondje pojedince uči kako određene osobe više vrijede te ne samo da imaju već i koriste ''pravo''nanošenja boli drugima i to zbog svojih uvjerenja. Kako ti vidiš oblik otpora takvoj neispravnoj edukaciji koja hrabro korača u društvenu propast?

Trigger za skladanje moje skladbe 'Who Taught You That' je bilo ubojstvo Georgea Floyda. Ali, ja ovdje pričam o bilo kojoj vrsti diskriminacije. Imaš ljude u našoj regiji koji se ne podnose na nacionalnom nivou, imaš ljude koji se ne trpe na vjerskoj osnovi, imaš ljude koji se ne trpe zbog seksualne orijentacije, tu su i romske zajednice...imamo mi naše probleme.
Ja sa svojom glazbom pričam o svjetskim problemima i stanju duha na planeti, a ne samo u SAD-u. Smatram da više nego ikad trebamo širiti poruke mira i ljubavi, jer zla i tame ionako ima previše. Tome nema kraja jer je to niža vibracija i lakše se na nju zakačiti, dok je puno teže uzdići se i reći: Ajmo napraviti nešto lijepo".

Ja se nadam da će moja poruka, skladba i film doći do što je moguće većeg broja ljudi – neke da podsjeti, a neke da probudi. Ljudi na premijeri u Rijeci masovno su plakali nakon što su čuli skladbu i vidjeli film. Jedna mi je žena nakon premijere rekla da već neko vrijeme ne priča sa svojim susjedom, ali da će mu se sada javiti, jer da sada drugačije gleda na čitavu situaciju. Ima lijepih priča i takvi trenuci me vesele. Trenuci kada ljudi uz moju glazbu mijenjaju svoj svijet, kada budu inspirirani na pozitivne promijene. Da moja skladba i film inspiriraju samo troje ljudi na ovom svijetu da naprave promjenu u svom svijetu, ja sam sretan čovjek!

Gdje si se nalazio kada si prvi put vidio tu tragičnu vijest? Koje su ti misli prolazile glavom kada si to gledao? Kada si shvatio da ćeš svoje osjećaje i misli morati kanalizirati kroz glazbu? Pomaže li ti skladanje s nošenjem takvih emocija?

Nalazio sam se u svom stanu u Zagrebu. Sjećam da sam gledao tu tužnu scenu i da sam samo krenuo plakati. Duša me boljela. To nije bio samo plač, moja duša je plakala. Upalio sam diktafon na mobitelu i krenuo svirati skladbu. U dahu je nastala skladba "Who Taught You That".

Nisam to htio tada snimati niti objavljivati jer ne volim te pomodne stvari. Danas je sve "hit". Ako nije instant - zakasnio si. Iskreno, jako me rastužuje činjenica da je većini ljudi na planeti problem rasizma završio nakon što su na društvenim mrežama objavili post ''I can't breathe'' i "Black Lives Matter". Problem rasne diskriminacije niti je počeo, a nažalost niti završio toga dana kada je ubijen George Floyd. Tu sam skladbu posljednju snimio na albumu, točnije rečeno u ožujku ovog proljeća. U svibnju je već izašao album 'Inspiration'.

Ova situacija me razorila, ne mogu uopće opisati tu bol koja se je toga dana pretvorila u ovu skladbu.

Fascinantno je tvoje korištenje 6 pedala koje sviraš nogama. Dok lijevom rukom sviraš mellotron, a desnom klavir, ti još uspiješ svirati ritmičke figure nogama! Kojim umjetnicima se možeš zahvaliti jer su uspješno pretočili tvoju viziju u ovaj kratki glazbeni film?

U pedale sam isproducirao zvuk pucnjave u ghettu. Htio sam dočarati taj zvuk, pošto je to tipična scena koju sam doživio u Los Angelesu i New Yorku. Htio sam dočarati tu brutalnost, ozračje u kojem je netko uvjeren da zbog svoje značke ima pravo igrati se Boga, te daje si pravo oduzeti nekome život.

Zahvaljujem se redateljskom timu iz Rijeke – Filipu i Slađani Gržinčić . Oni su napravili ovaj kratki film, na temelju moje ideje napisali scenarij, odradili audicije za glumce i odradili čitavu produkciju i postprodukciju filma. Doista nemam riječi! Zahvaljujem se glumcima, a evo sad ću istaknuti glavne glumce - Jasmin Mekić , Khalifa Faye , Thomas Velčić i Frank Žgombić . Naravno želim se zahvaliti i sporednim glumcima jer su dali toliko ljubavi i poštovanja mojoj glazbi te se potrudili prenijeti moju poruku u film. Ispalo je iznad svih mojih očekivanja!

Ipak, samo rijetki imaju priliku raditi s velikanima kao što su Harlem Gospel Choir. Vjerujem da su oni bili pogođeni ovim događajem, ali jeste li možda pronašli vremena za razgovor? Hoćeš li možda ponovno svirati s njima, nadam se u nekim vedrijim okolnostima? Kada su ti pritisnuo prvu tipku, a oni pustili prvi glas, kakva je energija vladala u studiju?

Iskreno, ja sam njih "mantrao" pune dvije godine. Jednostavno sam osjećao da će pristati na suradnju i da će nastati nešto jako lijepo! Oni su zborski dio snimili u new Yorku. Komunikacija je tekla divno, puno smo pričali prije samog snimanja. Zvali su me sa probe u želji da ih preslušam i da proradimo sve detalje prije samog snimanja. Stvarno mogu reći da su se ti ljudi svim srcem potrudili prenijeti moju poruku! Imao sam predivno iskustvo i naravno, već smo pričali da bismo rado voljeli i uživo nastupati. Nije upitno da li, nego samo je pitanje dana kada će se desiti naš zajednički koncert!

Jesu li s razlogom oni prikazani u spotu na ekranu i baš u crnini koja označava tugu te sa šarenim šalovima koji bi mogli simbolizirati život odnosno toplinu vrata koju nažalost Floyd u posljednjim minutama svog života nije imao prilike osjetiti zbog bezrazložnog iživljavanja?

To je njihova uniforma. Iako ih imaju više, za ovu skladbu su osjetili da bi trebali biti u toj uniformi. U to nisam ulazio jer su htjeli prenijeti tu poruku. Ja sam to isto tako doživio kao i ti – taj spoj te crnine kao tuge zbog gubitka i opet života koji mora teći dalje, koji nosi nove radosti, nove pobjede. Oni su stavljeni na TV ekran na igralište jer je tako redatelj Filip Gržinčić zamislio. Kadrove zbora u Premiere Studios na Manhattanu u New Yorku snimio je snimatelj Tariq Khan . Redatelj je htio dočarati našu glazbenu online suradnju kroz televizor koji simbolizira taj "prozor u svijet".