Zašto hrvatskih izvođača nema na Billboardovoj listi koja mjeri slušanost na digitalnim servisima? Tijekom pola godine, otkako je ona uvedena u Hrvatskoj, na toj se listi koja se ažurira iz tjedna u tjedan našlo tek nekoliko hrvatskih izvođača – dugo su se držali Matija Cvek i Eni Jurišić s pjesmom 'Trebaš li me', popularni su bili i Kukus i Z++ , Grše i još pokoji glazbenici, no generalno gledajući, što se tiče hrvatske glazbene scene, na Billboardu je to opći potop unatoč tome što se mjeri slušanost u Hrvatskoj. Dominiraju, pogađate, izvođači iz Srbije – ponajprije Buba Corellli , Jala Brat , Milica Pavlović , Voyage , Nucci , Devito , Corona i tako dalje...

U prijevodu, ako ovo čitaju ljudi stariji od otprilike 40 godina, najvjerojatnije neće znati o kome je riječ. S druge strane, lista HRtop40 koja se fokusira isključivo na hrvatsku glazbu koja se emitira na radijskim stanicama, u potpunosti je drugačija – jer mjeri i drugačiji sadržaj, odnosno puno je uža i ovisi o onome što se plasira, a ne na osnovu samostalne odluke kako je to na internetu. Trenutačno dominira Klapa Rišpet, a tu su i Eni i Matija, Neno Belan, Marko Kutlić, Massimo, Doris Dragović – uglavnom se to vrti oko tridesetak istih izvođača koji na digitalnim servisima, po mjerenju MRC Data na koji se oslanja Billboard, nisu slušani. Kontaktirali smo glazbenog kritičara Bojana Mušćeta koji nam je iz svog kuta gledanja objasnio zašto postoji tolika razlika između tih listi unatoč što su mjerenja za oba prisutna u Hrvatskoj - je li problem u radijskim urednicima koji ne odskaču od zadane forme, neprobitačnosti novih domaćih glazbenika koji još nisu zajahali val ultra popularne trap glazbe, generacijski jaz prema takvom žanru ili je pak nešto treće u pitanju.

"Povijesno gledano, prije 60, 70 godina, top liste su se radile na drugačiji način jer smo imali jedan nacionalni radio, jednu nacionalnu televiziju, nekoliko diskografskih kuća pa se pod određenim kriterijima moglo vrlo jednostavno procijeniti i napraviti top ljestvice po kojima ćemo moći razumijeti koje je mjerilo šireg ukusa ljudi. Danas to nije tako jer mladi najviše slušaju glazbu putem digitalnih servisa i mobilnih uređaja. Glazba je digitalna, za razliku od generacije njihovih roditelja koje su je usvajale putem čvrstih nosača zvuka, vinilnih ploča, CD-ova i slično. Razlika u percepciji glazbe dovodi do činjenice da se i glazbene top ljestvice mjere na drugačiji način. Dodatno na takvu pojavnost i čak u Hrvatskoj, u raznim regijama, ta se glazba ponekad razvodni. Ono što je popularno u Splitu, nije u Zagrebu, ono što je popularno u Rijeci, nije u Osijeku – Slavonija ima svoje favorite, Dalmacija svoje i normalno da onda neke pjesme ne mogu biti nacionalno popularne i slušane na temelju toga što se čuje na radijskim postajama", rekao je Mušćet te dodao:

"Internet je nešto drugo - dostupan je svima i tu onda vidimo realnu situaciju. Realna situacija je da mladi do 30 godina su ti koji glazbu konzumiraju na drugačiji način i vole ono što je, povijesno dokazano, njihovim roditeljima odbojno. Sada vidimo da je tu trap broj jedan i zato na listama koje se temelje na podacima sa streaminga, a to je upravo ono što radi Billboard, prevladavaju trap izvođači - oni koji su napravili kvalitetan posao na regionalnom tržištu jer u Srbiji imaju vrhunske, usudio bih se reći, svjetske producente koji rade takvu glazbu. Kada se takva produkcija primijeni na neki aktualni hrvatski obrazac, a to je uspio napraviti Z++, onda imamo hit Matije i Eni, koji je ujedno i bio na Billboardovoj listi jer je produkcijski bio napravljen upravo tako", objasnio je Bojan. Dodao je kako smatra kako hrvatska glazba većinom produkcijski nije na toj razini ako je u pitanju taj hibridni žanr u smislu da će zadovoljiti i listu Hrvatske diskografske udruge i Cesaricu i Billboard i neku treću možda još nepostojeću.

"Imamo odlične izvođače kao što su Grše, i Z++, koji će skupiti zaista veliki broj obožavatelja, uglavnom tinejdžera, koji će doći na njihove nastupe, a sama ta činjenica kao da zaobilazi i medije", konstatirao je i dodao kako misli da je trap kao trend vrijedan pažnje i da bi to medijski trebalo biti jače pokriveno. Dio problema vidi u tome što su dominantni izvođači iz BiH i Srbije i stoga možda nisu previše dobrodošli u mainstream, što se odnosi i na radijske stanice... "Ipak, mislim da kada netko od naših izvođača jače odjekne, kao što je Z++, budući da on najviše koketira s trendovima, da će to onda potaknuti mlade izvođače na promjenu", rekao je. Smatra kako bi se razina produkcije kakvu imaju susjedi mogla doseći i kod nas, a također, ne nužno u trapu već u nekom drugom žanru kao što su klape.

Zašto se ne puštaju na nacionalnim radijskim stanicama, dio razloga vidi i u tome što su oni stihovno problematični – sve je puno seksa, narkotika, uz dosta psovanja, što onda jednostavno ne može proći, dok mlađi izvođači koji stvaraju glazbu, a njihova se glazba pušta većinski na radiju, najvjerojatnije nisu regionalno popularni jer se ne drže popularnog žanra. "Amerikanci kada rade komercijalni uspjeh, onda rade dvije verzije – bez psovki i spominjanja narkotika. Primjerice, sada je Beyonce izdala novi album u dvije verzije – jedna je za narod, a druga za digitalne servise. Možda to i kod nas jednoga dana postane praksa", rekao je.

Dio razloga je i u tome što suvremenim izvođačima mjerilo uspjeha nije radio jer su stvorili totalno drugačiju scenu.

"Imamo tu čak izvođača koji se ne bave trapom, ali su slušani, kao što je Fran Vasilić. Čovjek je imao možda nekoliko koncerata, ali je popularan. Njemu radio ne treba, televizija također, on ima svoje sljedbenike koji će ga slušati digitalno. Zašto bi on nešto drugo radio osim da se zaključa u spavaću sobu i radi novu glazbu? Internet je svakako donio demokratizaciju jer se glazbi pristupa na različite načine. Nema nekih dominantnih načina, zato imamo različite top liste. Na radiju se većinom pušta ta 'tradicionalna radijska glazba' koju poznajemo nekoliko desetljeća. Mnoge pjesme su i danas hitovi, a one su po svim parametrima, tekstu, načina skladanja, mogle funkcionirati i prije pedeset godina. To je zabavna glazba", rekao je.

Budući da se radi o problematici koja u svojoj suštini nema jedan smjer već se grana u nekoliko, komplicirano je objasniti jednoznačan problem. Jesu li problem razni lobiji ili možda manjak kreativnosti u uređivačkoj politici radija, pitali smo ga?

"Naravno da ima lobija, ali mislim da radijski urednici i njihov djelokrug je sukladan s radom hrvatske glazbene industrije – to su promotori, menadžeri, diskografske kuće. Jednostavno ako oni dobivaju informacije od tih izvora, a ima ih zaista puno, oni nemaju razloga da kopaju dalje. Možda tu i tamo, ali kod nas dominiraju formatirani radiji, i zašto bi onda oni dalje kopali?, rekao je.

Smatra kako ono što je aktualno danas, to ne mora biti za godinu dana. "Tko zna, možda iduće godine to bude samo s našim izvođačima, ali to onda neće biti izvođači koji pune današnje radijske stanice nego kakve čujemo na streaming servisima", zaključio je.