Velike umjetnike najzahvalnije je opisati njihovim citatima, a upravo takav je pijanist, aranžer i skladatelj Zvjezdan Ružić . Glazbu je opisao kao "presliku našeg života, naših misli, našeg pogleda na svijet, naše duše", a za vizionara poput njega, spoj dvaju instrumenata pomoću kojih je dobio jedan sasvim drugačiji instrument koji mu je otvorio vrata prema spoju tradicionalnih žanrova s elektronikom, "samo" je podigao njegovo viđenje glazbe i stvaralaštvo na višu razinu. Izgleda kako mu brojne tipke klavira i mellotrona nisu bile dovoljne pa se odlučio dodatno zabavljati uz šest pedala koje svira nogama.

Iza 33-godišnjeg Zvjezdana Ružića su čak četiri studijska albuma, nastup s Josipom Lisac na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića , turneje po Kini, Americi i Europi, diplomiranje jazz klavira na Kärtner Landeskonservatorimu u Austriji u klasi profesora Roba Bagarda te niz nevjerojatnih događaja za koje je teško govoriti da su se dogodile slučajno jer svemir, kojim je fasciniran, nikome ništa ne "servira" tek tako.

Za RTL.hr osvrnuo se na projekt Pianotrona - spoj akustičnog i elektroničkog svijeta nastao kombiniranjem dvaju glazbenih instrumenata, na svoje umjetničke početke, more od kojeg se gotovo ne može odvojiti, na zov inspiracije za koji bi se moglo reći da mu je ujedno i poslužio kao motiv za naziv albuma, oponašanje odnosno glumu cijelog orkestra pomoću jedinstvenog instrumenta, o 900 dana kroz kojih je nastajao album, ronjenju u baloneru i fotografiranju na 12 Celzijevih stupnjeva, o aktivnostima kojima se bavi kada ne sjedi za crnim i bijelim tipkama, suradnji s divom Josipom Lisac s kojom je nastupio i na predsjedničkoj inauguraciji, ali isto tako i suradnji s pjesnikom Lukom Paljetkom i fra Ivanom Kramarom . U sklopu svoje glazbene turneje diljem SAD-a izuzetan odnos je stvorio s Harlem Gospel Choirom, a upravo iza toga stoji jedan događaj koji ga je strašno pogodio. Njegov put na "drugi kraj svijeta" - u Kinu u kojoj je boravio dva puta u sklopu glazbene turneje, bio je nevjerojatno iskustvo u kojem je oduševio kineski narod glazbom. Za glazbenika takvog kalibra kao što je Zvjezdan, nagrade su nešto s čime se susreo još kao vrlo mlad pa je komentirao i mnogobrojne kipiće među kojima ima zavidan broj Porina. Isto tako, otkrio nam je kako je doživio reakciju domaće javnosti na izvedbu himne Josipe Lisac i njega na predsjedničkoj inauguraciji, o "lijepom i ružnom" na svom duhovnom putovanju, o koncertu u HNK u rodnoj Rijeci te za kraj, o tome kako bismo si trebali dozvoliti "život svog života". Ipak, za takav pothvat, prema Zvjezdanu Ružiću, trebali bismo biti "neshvaćeni i čudaci, izrugivani ili podcjenjivani".

Definitivno Vam je pomoglo vaše prethodno bogato glazbeno obrazovanje, ali kako ste pristupili Pianotronu? Je li Vas u jednu ruku bilo pomalo strah ili baš naprotiv? Ipak ste spojili dva instrumenta i stavili pred sebe do sada neviđeni projekt - koncertni klavir i melotron, i to prvi u svijetu. Odakle nadahnuće za takvo nešto?

Da, to je doista bio nimalo lagan korak. Dotad sam već stvorio karijeru, izdao četiri autorska albuma, svi okrunjeni Porinima, odradio dvije velike turneje po Kini, svirao po Europi, Americi, a onda jednog dana odlučim krenuti iz nule i tu počinje putovanje zvano Pianotron. Nije bilo jednostavno. Podrške struke bilo je jako malo. Bilo im je čudno, nelogično; "Čemu sad to?" i ostala pitanja. Nisam se baš obazirao na to - cijena za udovoljiti svijetu neprihvatljiva je za moju dušu. Uvijek ću odabrati sebe, svoj mir, svoje zadovoljstvo. Pitate me da li mi je pomoglo glazbeno obrazovanje? Pa naravno!

Pianotron je zapravo spoj svih mojih glazbenih iskustava: od mojih dana kada sam kao klinac svirao harmoniku na brodu za turiste pa do mojih prvih bendova u kojima sam svirao pop i rock glazbu, zatim sviranje klasike na klaviru pa jazz akademija, a paralelno sa studiranjem i suradnje s brojnim eminentnim glazbenicima hrvatske pop, rock, jazz i klasične scene. Uz sve to bavim se produkcijom i aranžiranjem od svoje sedamnaeste godine života. Sva ta znanja i iskustva kao da su bile "priprema" za Pianotron - u njemu je sve to! Pianotron ne možete svrstati u ladicu. Neki kažu da je jazz, drugima je filmska glazba, trećima eksperimentalna glazba, nekima zvuči kao da počiva na temeljima klasične glazbe, nekima zvuči kao moderni pop odsviran na klaviru... A meni je jedino važno da zvuči onako kako ja čujem glazbu i da sam sa svakim novim tonom i svakom novom skladbom do kraja vjeran sebi.

Kako izgleda Vaš cijeli proces stvaranje nove glazbe - od ideje do samog kraja?

Sve moje skladbe uvijek nastanu "u dahu". Dogodi se neki trenutak koji me inspirira, osjetim taj "zov inspiracije". Ne mogu objasniti taj osjećaj, ali samo se pojavi. U tom trenutku upalim diktafon na mobitelu i krećem svirati. Naravno da ne završe sve skladbe na albumu. Album 'Inspiration' sadrži 12 skladbi, a nastajao je oko 900 dana. One skladbe koje osjetim da ih želim zauvijek nositi uz sebe, njima se detaljno predajem. Nakon što nastane prva ideja na klaviru i mellotronu, krećem u odabir zvukova koje ću koristiti na mellotronu. Zatim dolaze na red pedale - šest pedala koje sviram nogama. U njih usnimavam sve one zvukove i efekte koji mi nedostaju da bih mogao izraziti onu sliku koju čujem u glavi i tu dolazi na red moje producentsko i aranžersko iskustvo.

Svaki taj zvuk koji isprogramiram u pedale nastaje u mom studiju, pomno biran i isproduciran. Kada se sve to spoji, na red dolaze detalji: razrada dinamike unutar svake skladbe, kopanje po najmanjim sitnicama kako bi svaka glazba dobila svoju priču, svoj život, i tu sam predan maksimalno. Zato taj proces toliko i traje - ne zbog toga što ću ja naknadno mijenjati tonove ili dijelove skladbe već kako bih unutar tih skladbi razradio svaki detalj, kao da aranžiram za orkestar. Pianotron na neki način i je orkestar. U njemu je sve: od ritmova koje sviram nogom preko mellotrona koji "glumi" orkestar do klavira - starog mudraca koji spaja ta da naizgled nespojiva svijeta akustične i elektroničke glazbe.

Imate fenomenalne fotografije pod morem za svoj novi album 'Inspiration'. Možete li pobliže objasniti zašto ste baš izabrali more, a htjeli ste svemir, kako ste rekli?

Moja ideja bila je dočarati taj uron u sebe. Tek kada zaronimo u dubinu svoga bića možemo doći do istine, čuti svoju dušu. To je trenutak kojeg se svi boje, a samo rijetki si ga uopće dozvole. Ja sam posljednjih 900 dana proveo roneći i tražeći "sebe u sebi". Nazvao sam fotografkinju Mateu Smolčić Senčar i ispričao joj svoju viziju sebe u svemiru, gdje lutam tim prostranstvima svoje duše. Nije prošlo ni 5 minuta od našeg telefonskog razgovora i ona me zove i priča mi o svojoj ideji s morem. Kaže mi: "Ali ti voliš more i non stop si na moru. Zašto ne bi ronio tim svemirom pod morem?".

Njezina me ideja, interpretacija oduševila na prvu i samo tjedan dana kasnije ronili smo na 12 stupnjeva. Matea, doduše, u ronilačkom odijelu i s bocom, a ja u baloneru ronim na dah. Tih 35 minuta pod morem bilo je prilično izazovno i za mene, bez opreme, nije baš bilo bezopasno, ali oni koji me znaju, znaju da sam lud i da ne odustajem ako je vizija jaka, a vizija je bila napraviti nešto posebno. Tako su nastale predivne fotografije koje savršeno opisuju priču koju sam ovim albumom htio ispričati.

Glazba je vaš život, no imate li kakve hobije? Kako najradije provodite slobodno vrijeme kada se ne bavite glazbom?

Svaki slobodan trenutak boravim u prirodi. Ili šetam ili vozim bicikl, naravno - uvijek sa slušalicama na ušima jer bez glazbe ne mogu. Isto tako, član sam planinarskog društva "Planinorci" s kojima provodim srijede na Sljemenu, ali sve češće i izlete. Uglavnom, priroda i društvo - u punom smislu riječi.

Sada plovite glazbenim vodama sa sasvim novim zvukom, podigli ste ljestvicu i napravili pjesme s Josipom Lisac i Lukom Paljetkom. Kakvi su bili utisci publike kada ste spojili takve dvije vrste umjetnosti kroz takvu glazbenu divu i pjesnika pa ste sve to još obavili svojim originalnim zvukom?

Baš kao i druge skladbe, i ove na kojima sam ostvario suradnje nastale su spontano, neplanirano. Tako je bilo s Josipom , tako je bilo s Lukom . Josipa i ja imali smo prvu umjetničku suradnju povodom izvedbe hrvatske himne na inauguraciji. Od tih dana počinje naše prijateljstvo. Meni je oduvijek njena najdraža pjesma bila 'Da li sam ti rekla da te volim'. Prošle jeseni poželio sam je snimiti, doživio sam svoj ljubavni brodolom, neke teške trenutke. Nazvao sam Josipu i pitao je za dozvolu da obradim tu pjesmu. Ona je bila oduševljena idejom, mada u tom trenutku još nisam imao na pameti da ću i nju pozvati na suradnju. To je došlo kasnije, kada sam krenuo u razradu aranžmana. Ostalo je povijest.

S Lukom i fra Ivanom Kramarom sam se upoznao 2019. godine u samostanu u Konavlima. Od toga dana počinje naše prijateljstvo. Prošle godine jedan dan njih dvojica su mi poslali glasovnu poruku u kojoj Luko čita stihove pjesme 'Tvoj život', koju je fra Ivan napisao. Čim sam čuo Lukin glas kako izgovara te moćne riječi, poželio sam ih nositi uz sebe zauvijek i dijeliti tu poruku života sa svojom publikom. Treći gost na albumu je svjetski poznati zbor Harlem Gospel Choir, koji mi je gostovao na skladbi 'Who Taught You That'. Skladba je nastala inspirirana ubojstvom Georga Floyda u Americi, ubijenog od strane policajca.

Taj događaj me strašno pogodio, kao i ostatak svijeta. Iz te tužne i ružne situacije nastala je skladba i predivna suradnja, u želji da čitav svijet čuje tu poruku, poruku o nečemu što ne smijemo ignorirati, što postoji, a što nije urođeno u nama - već naučeno. Uglavnom - svaka moja skladba ima svoju priču. Želja mi je glazbom osvještavati ljude, poticati ih na promjene u sebi, a time i u svijetu oko sebe. Mi smo svijet. Mi smo ta promjena koju očekujemo od društva. Ne možemo se žaliti na gužvu ako smo usred te gužve - jer i mi stvaramo tu gužvu.

Vaša prva turneja je, ako se ne varam, bila po Kini. Je li Vas takvo jedno životno iskustvo kao put u Kinu nadahnulo da dođete u doticaj s njihovom narodnom glazbom i obradite 'Liuyang River'? Je li Vam ona možda promijenila pogled na vaše stvaralaštvo?

Sve što nam se u životu dešava mijenja naš pogled na život. Apsolutno sve, htjeli mi to ili ne htjeli. Ništa nije bez razloga, u to sam siguran, pa tako ni moje dvije velike kineske turneje. Njihovu glazbu upoznao sam sasvim slučajno jer sam na prvoj turneji na nagovor agenta Yanga pripremio dvije tradicionalne kineske skladbe u svojim aranžmanima. Pristupio sam im s puno poštovanja, u želji da upoznam njihovu kulturu. Poseban je to i potpuno drugačiji svijet od našeg. Kinezi su bili oduševljeni mojim viđenjem njihove glazbe, a tu agent Yang i ja dolazimo na ideju da napravim album s njihovim skladbama. Tu nastaje 'Pandaland', moj treći autorski album koji je svoju službenu promociju doživio u najstarijoj, najprestižnijoj dvorani u Šangaju, Cadillac Shanghai Concert Hall. Pandaland je par mjeseci kasnije osvojio Porina za najbolji jazz album.

Pet puta ste osvojili prestižnu glazbenu nagradu Porin. Kako općenito gledate na nagrade kojih imate pregršt? Daju li Vam one dodatan poticaj ili postaju svojevrsno ogledalo? Pritom mislim na određena očekivanja do kojih ste dosegli vašom glazbom?

Naravno da mi svaka nagrada znači. Svaka od njih priznanje je struke za rad. Imao sam tu sreću da sam jako mlad dobio dosta tih nagrada, pa sam se na neki način oslobodio od njih. Ako dođu super, ali ako ih nema, sve je i dalje u redu jer po putu naučiš da je najveća nagrada spoznati samoga sebe i samom sebi biti najveći fan, vjerovati u sebe čak i onda kada nitko ne vjeruje - to je bogatstvo. Nijedan kipić i nijedno priznanje ti na kraju ne mogu dati ono što prije svega mora doći iz tebe, iz tvog srca. Zato mi je najveća nagrada kada vidim da sam na putu ostvarenja svojih snova spreman sve riskirati za tu viziju koju nosim u glavi. Nagrade su lijepe, ali svaki umjetnik mora biti spreman živjeti i ginuti za svoju glazbu s njima i bez njih.

Vaša suradnja s Josipom Lisac na predsjedničkoj inauguraciji je definitivno jedan od trenutaka hrvatske povijesti koji će se pamtiti i o kojem će se pričati. Rekli ste jednom prilikom kako Josipa Lisac nosi posebnu ulogu u vašem životu. S njom ste se očito duboko glazbeno isprepleli i povezali pa možemo li očekivati još kakvu vašu suradnju ili to dolazi spontano?

Naša izvedba himne podijelila je Hrvatsku, što je zapravo dobro. Umjetnost mora poticati na promišljanje, promjenu, a naša izvedba svakako je to napravila. Nikad u povijesti našeg naroda se nije toliko pričalo o himni i možda upravo ta naša izvedba pomakne granice, potakne druge umjetnike da budu još odvažniji i kreativniji, da si još više dozvole biti svoji. Kao što sam vam već rekao, nikad ne planiram. Meni je najveće bogatstvo što me je osoba i umjetnica poput nje prepoznala. Svi mi kažu: prepoznali ste se. Ja na to kažem: "Josipu nije teško prepoznati, ali to što je ona mene prepoznala... E, to je velika čast!". S njom sam nebrojene sate proveo u razgovoru o životu, ljudima, ljubavi, glazbi, ma svemu! Imati nju u životu doista je blagoslov. Puno mi je pomogla, podržala me i vidjela onda kada me drugi nisu vidjeli, a podržava me i vjeruje u mene i danas. Naše suradnje samo su soundtrack našeg prijateljstva. Ako bude trebao još koji nastati - bit će. Ako ne - opet dobro! Ne razmišljam o tome, prepuštam se, pa nek nas nosi gdje i kada i kako treba.

Kako ste naveli, zaronili u sebe na 900 dana i pronašli sebe u svijetu punom distrakcija. Opisali ste to kao veoma složen proces. Mislite li da je to iskustvo potrebno pogotovo jednom skladatelju jer kako prenijeti, na primjer, ljubav kroz pjesmu ako ona nikada nije doživljena?

Smatram da je u životu u bilo čemu s površnim pristupom nemoguće stvarati nešto veliko i duboko. Umjetnost dolazi iz dubine bića. Kako da umjetnost bude duboka i iskrena ako vi kao umjetnik sebi ne dozvolite upoznati svoju dušu, zaroniti u dubine svog bića, osluhnuti ga, čuti to dijete u vama, njegove želje, snove, potrebe? Kako netko može stvarati nešto osobno, a da je pritom sam sebi stranac, ideja zarobljena u lažnoj slici ega, društvenih mreža, followera i lajkova? Da, ta dubina boli, posebno u prvom susretu.

Svi mi uvijek znamo što nam nedostaje, što bismo voljeli, znamo taj osjećaj kojem težimo. Ipak, samo rijetki si ga dozvole i pristanu na to putovanje u tišinu, u mrak, kako bi došli do svjetla. Ja sam prije nekih 900 dana odlučio zaroniti na svoje putovanje. Na tom putovanju susreo sam se sa svime i svačime, lijepim i ružnim. Bilo je kako je bilo, i bilo je svakako, ali bilo je stvarno. I kada je boljelo, bilo je stvarno. I kada je bila radost, bila je stvarna. Onda i umjetnost dolazi iz jednog drugog kanala, onda je i ona čišća, iskrenija, dublja, stvarnija. Na kraju priče; glazba je samo preslika našeg života, naših misli, našeg pogleda na svijet, naše duše.

Neprestano svirate, na probama ste, a krajem svibnja ste i održali promociju svog novog albuma u riječkom HNK.

'Inspiration' je doživio svoju prvu promociju ili kako ja volim reći - porinuće - u mojoj luci, odakle je sve davnih dana i krenulo - u Rijeci, točnije u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Koncert je bio čista magija! Pozornicu sam dijelio s Josipom i Lukom i tako po prvi put svojoj publici predstavio dvanaest novih skladbi. Riječi i poruke koje su mi uputili oni koji su bili na koncertu bile su toliko intimne i iskrene, što mi je najljepša nagrada. Nakon koncerta ljudi su mi pričali kako su im moje skladbe bile toliko stvarne, toliko pune slika, da su slušajući glazbu vidjeli čitavi film. Mnogi su mi iskreno rekli kako sam ih rasplakao više puta, a to su reakcije koje ne možete naručiti, koje ne dolaze iz glave. To su reakcije iz srca. Sretan sam što svakim danom moju glazbu prepoznaje sve više takvih ljudi, ljudi kojima život nije obveza i nešto za odraditi, već dar kojem se svakodnevno zahvaljuju i preuzimaju odgovornost za njega, kako bi ga doista živjeli. To je moja publika, to su moji ljudi.

Zaronili ste, pronašli ste sebe, i objedinili to na albumu kroz neke važne životne spoznaje, događaje i pogled na svijetu tom trenutku. Smatrate li ovaj album nekakvim svojevrsnim novim početkom ili ste se htjeli zapravo zahvaliti na svemu što i koga vam je život pružio? Koju poruku želite poslati svojom glazbom?

Svaka novi dan u kojem odlučimo biti bolja verzija sebe u odnosu na jučer za mene je novi početak. Od početka stvaranja ovog albuma toliko sam toga o sebi naučio, toliko sam teških i manje teških dana imao, toliko sam promjena doživio.. I sve je to u ovim notama. Ovaj album samo je soundtrack tih 900 dana mog života, mojih misli, mojih snova, ali ne vezujem se za album jer život ide dalje. Ja već danas pokušavam biti bolji u odnosu na jučer, pa učim opet nešto novo o sebi, pa radim greške, pa nekad nekoga povrijedim, pa mene netko povrijedi, pa se opet izgubim, pa se pronađem... Takav je život!

Doći će neke nove skladbe koje će opisati ovog mene danas, sutra... Za 900 dana... Zahvalan sam na ovom albumu, na toliko dobrih ljudi koji su dali svoj udio u stvaranju njega, na svim tim susretima, lekcijama i iskustvima koje su se pretočile u note, na inspiraciji. Poruka koju želim poslati ovim albumom, ali i svojim postojanjem na ovoj planeti je: dozvolimo si udahnuti bez straha, s malo manje želje da se uklopimo u neki imaginarni kolektiv, a s malo više želje da se uklopimo u svoj život. Dozvolimo si na tom putovanju duše biti i sami i neshvaćeni i čudaci, izrugivani ili podcjenjivani. Mi znamo pravu istinu i dozvolimo si biti iskreni prema sebi jer istina oslobađa. Dozvolimo si sanjati, stvarati, letjeti... Dozvolimo si "život svoga života".