Rano je jutro i Mirogoj je sablasno prazan. Nigdje nije hladnije nego na groblju. Ovo je mjesto na koje nitko ne dolazi s radošću. Ja sam stigao u potrazi za zanimanjem na čiji se spomen većini ljudi ledi krv u žilama. Zvuk lopate govori mi da sam blizu.

"Vremenski su uvjeti takvi kakvi jesu. Sad pada snijeg, ali kod nas je i puno lošije kad pada kiša, kad su vrućine, teško se radi. Uvjeti su jako loši", kaže nam grobar Zdenko Brcko .

Barem dva metra duboku rupu mora iskopati sam, samo s lopatom. I zna da će ona biti samo spomenik tuge. Pogreb počinje za nekoliko sati, a Zdenko mora napraviti ekshumaciju.

U zemlji u kojoj vlada kronična nestašica posla, Zdenkov posao nitko ne želi. Ovdje bi se svi htjeli baviti uređenjem, a posao grobara čak je i na groblju neželjen.

"Želudac nema svaki za to. Trenutačno imamo jednog bagerista koji povraća čim vidi dasku. A netko mora, ja sam osobno bio prisiljen da se pomirim s time", objašnjava Zdenko.

S istim se problemom nosio i Mladen , kojemu je u početku trebalo mnogo privikavanja. kojem je dugo trebalo da se privikne. Prije nego je postao poslovođa ukopa bio je grobar, a tada ga je bilo sram reći čime se bavi.

Nikad nisu ni slutili da će se time baviti. Ali prilike su takve da moraju stisnuti zube i odraditi posao o kojem drugi ljudi ne žele ni razmišljati da postoji. Unatoč svemu.

Zato je jedini način posao ostaviti na groblju i kod kuće ga nikad ne spominjati. Treba ostaviti sve predrasude koje imate o ovim grobarima jer to su vrijedni ljudi koji rade ne samo težak, već i jako delikatan posao.

Kad uplakana obitelj stigne na pogreb, očekuje da je sve savršeno, bez obzira na uvjete. Svi na poslu koji put pogriješimo, ali za njihove pogreške često nema razumjevanja. A jedna pogreška Mladena i danas proganja.

"Ja sam 16 godina poslovođa. Mi smo bili krivi jer smo krivi grob iskopali. To je vrlo nezgodna situacija. Sprodod dođe, a krivo je mjesto. To je vrlo... Ma ne daj Bože nikome jer je vrlo nezgodna situacija", kaže Mladen Huzanić.