Rađaju li se pravi kavaliri ili je to nešto što se vremenom uči? U potrazi za odgovorom posjetili smo dječji vrtić Panda. Nije neko čudo što djeca od tri do pet godina nemaju osjećaj za manire, tako da, primjerice, otvaranja vrata damama i sličnih igrokaza - u vrtiću nema. Ali ima nečeg mnogo vrijednijeg i iskrenijeg - otvorenog pokazivanja ljubavi.

Nešto slatko i iskreno poput izjava djece iz vrtića brzo se gubi. Već u osnovnoj školi pokazati naklonost mnogo je teže. Čak i manire kojima dečko ugađa curi kod sedmaša se teško mogu vidjeti. Primjerice kod klišea - privlačenja stolca, i dečkima i curama jednako je neugodno.

Ovdje je sram mnogo veći nego u vrtiću i dobro se pazi što se govori. Biti kavalir znači da će ti se drugi vjerojatno smijati, ali nije da curama ne bi odgovaralo malo više pažnje.

Vraćamo se opet u vrtić, i to zato da pokažemo kako pokazivanje emocija i privrženosti tamo nije nikakav tabu, bez obzira na to jesi li zaljubljen ili je riječ o prijatelju.

Djeca već u trećoj godini počinju razvijati spolni identitet i razumiju da postoje razlike između dječaka i djevojčica. Kako bi se žene i muškarci trebali ponašati u društvu, to se uči s vremenom.

"Tu se počinje usvajati nekakve rodne uloge da dečko treba brinuti o curi, da se treba propustiti, da se nekad donese cvijet, da ako treba napraviti nešto loše da se treba ispričati, što smo vidjeli ovdje i to je išlo malo teže kao što je svakom muškarcu to teže i kad odraste. To su stvari koje se uče. Znači bazično učenje tih normi je u obitelji", pojasnio je Aleksandar Knežević, dječji psiholog.

Znači, na nama je da usmjerimo djecu. Ali nije da smo najbolji uzor. Čak je i eksperiment kolegice Ane Miščević pokazao kako muškarci nisu baš spremni priskočiti u pomoć, pa se sve češće može čuti kako takvih gospodina kao što je bio gospon Fulir gotovo više nema. Ali ipak se uzdamo u mlade naraštaje, od kojih ponešto možemo i naučiti. Jer Filip je pokazao što znači biti pravi kavalir!