Bilo je to vrijeme kad je cijeli svijet izgledao zrnato, pikselasto i 8-bitno. Sa smiješnim brkatim likovima koji su nam svima bili heroji.

Takva je, danas smiješna tehnologija, tada značila kraj svijeta, ponos napredne civilizacije i želju baš svih klinaca. Koji su svega tridesetak godina poslije svjetlosnim godina ispred tog vremena.

Ako postoji jedna stvar u koju se današnji školarci razumiju više nego u mobitele, to su igrice, na kojima se možda i najviše od svega vidi koliko je današnja generacija naprednija od prošlih.

Premladi su pa nemaju osjećaj za vrijeme, ali ono što sa sigurnošću znaju je da igrice dolaze u šarenim pakiranjima. Zato je jedna obična crna kutijica, disketa, među svim uređajima koje smo barem na jedan školski sat istrgnuli iz povijesti bila najveći misterij od svih.

Baš se na toj stvarčici ocrtava suludo brz napredak tehnologije jer nekoliko tisuća ovakvih stvarčica stalo bi u samo jedan jedini memorijski stik.

Čudno ili ne, devetogodišnjaci su brzo shvatili kako se traže stanice na radiju, pa čak i kako se zove ona stvarčica koja se gura u kasetofon. Srećom po stariju generaciju, retro je opet u modi pa se ne osjećamo baš tako staro.

Zabavna su bila i zlatna vremena ploča, kojima gotovo pa ne smeta prašina nakupljena godinama.

Ali, učiteljica se bolje razumije u ploče iz vremena kad su se s omota smiješila živopisna i upečatljiva gospoda, koja i nisu izgledala toliko smješnije od današnjih nakićenih zvijezda.

I na kraju je, uza svu tehnologiju, najobičniji komad gume ovim učenicima donio najveće veselje.

Lijepo ih je vidjeti kako se igraju jer to je možda znak da se nove generacije i dalje znaju zabavljati. Ali što se najnovijih tehnologija tiče, tu bi slobodno mi mogli sjesti u klupe i pustiti pametnim klincima da poučavaju nas.