Ma pogledajte nas samo. Kad nas neki stranac na YouTubeu vidi tako raspjevane, rasplesane i vedre, odmah nas želi poljubiti. Ili barem uštipnuti za obraz. Svi znamo da hepimanija prikazuje našu ulickanu i uljepšanu sliku, ali posljednje veliko istraživanje pokazuje da ona i nije previše isfotošopirana.

Jer Hrvatima je u razdoblju od 2007. do 2012. subjektivni osjećaj sreće porastao. Prevedeno - postali smo sretniji. Ali što je to zapravo sreća? Pravog odgovora nema jer ovisi koga pitate.

Prvo smo pitali djecu iz dječjeg vrića Panda. Kiša pada danima i ne mogu se igrati vani, ali svejedno su sretni i njihova je definicija te riječi vrlo jednostavna.

Postavili smo ista pitanja i starijim ljudima, koji bi isto tako mogli biti nečije mame i tate ili bake i djedovi. Unatoč kišnom i tmurnom danu, svi se čine sretnima.

Rezultati istraživanja Instituta Ivo Pilar, o tome koliko smo sretni, svečano su predstavljena danas . Pokazali su da je porast zadovoljstva zabilježen među skupinama od kojih bi se to najmanje očekivalo, nezaposlenima, starijim građanima te u ruralnim područjima. Novac se nije prikazao presudnim faktorom za sreću.

"Razlog tome može biti što imanje materijalnih stvari nije direktno vezano uz subjektivni osjećaj sreće. Moguće je da su ljudi počeli tražiti sreću tamo gdje je mogu naći - u prijateljskim odnosima, u odnosima s obitelji, u različitim iskustvima i slično", rekla je psihologinja Ida Tadej .

Lijepih slika ima svuda oko nas, ali svi znamo i svakog dana vidimo i onu drugu, manje sretnu stranu, jer nemamo kamo okrenuti glavu da je ne bismo vidjeli. Prilog emitiran nedavno u našoj emisiji pokazao je kako ljudi iz kontejnera grabe i hranu. To se ne može ne vidjeti pa se svaki peti građanin Hrvatske izrazio jako pesimističnim, dok su sve lađe potonule svakom četvrtom Europljaninu. Ali mi danas deprimiranu osobu nismo pronašli, iako su skoro svi svjesni da je teže, no što je bilo prije samo nekoliko godina, kad je istraživanje provedeno.

Rezultati su pokazali da je čak 56 posto građana optimistično glede svoje budućnosti, pa smo četiri posto optimističniji od drugih građana Europske unije. A kad smo kod istraživanja, ono je pokazalo i jednu zanimljivost - nismo baš takvi neradnici kao što bi se na prvu moglo činiti. Radimo četiri do pet sati tjedno više od prosječog radnika Europske unije, unatoč silnim kavama za koje uvijek nađemo vremena, bez obzira na to što smo usred radnog dana. Kad se ulije malo mlijeka, nije sve posve crno.