I biljke su živa bića i njima je potrebna ljubav i pažnja kako bi rasle i razvijale se - kako bi uopće preživjele. Tako misle djevojke koje su prve došle na ideju otvoriti azil za biljke. Dobro ste čuli - ne azil za napuštene životinje, nego napuštene i zanemarene biljke. Njima su ionako biljke i životinje jednake.

Anamari i njezina prijateljica Eva, koja je za vrijeme dok smo u Ljubljani snimali ovu priču bila na putovanju, akademske su slikarice. Sve je i počelo kao umjetnički eksperiment s ekološkom, društvenom i duhovnom konotacijom. A razvilo se u nešto puno više.

Kad su ljudi počeli tako pozitivno reagirati na utočište, vidjele suda će projekt ići u dobrom smjeru.

"Svi su oduševljeni. Moram kazati da sam i ja vrlo oduševljena njihovom oduševljenošću", priznala je Anamari Hrup .

Prva biljka koju su udomile bila je kadulja u teglikoju je Anamari pronašla uz obalu rijeke Ljubljanice. Odnijela ju je kući, posadila u vrt i biljka je procvjetala. Počele su pozivati ljude da im donesu biljke o kojima više ne mogu ili ne znaju brinuti. One koje su drugi odbacili, nakon što im Anamari i Eva zaliječe rane, idu onima koji će im pružiti više pažnje. Ali ne bilo kako.

Sve to odvija se u nekoliko podružnica - kafića koji pomažući azilu dobivaju naziv 'lokala s plućima'.

Putem društvenih mreža često i poslije mogu pratiti razvoj svojih ljubimica.

To Anamari puno znači jer ona svoje zeleno blago nipošto ne doživljava samo kao ukras.

Djevojke, svaka čast! U današnje vrijeme, kad je, kako volimo reći, sve već izmišljeno, teško je smisliti išta novo. A ovo je, ne samo do sada neviđeno, nego i plemenito.