AMY MACDONALD: A Curious Thing (Mercury/Universal)
Mlađahna Amy MacDonald karijeru je započela sviruckajući pjesme Travisa (ili vlastite koje nalikuju onima Travisa) po pubovima i malim klubovima diljem Škotske, no već kao 20-godišnjakinja u rukama je imala album koji je, barem u tržišnom smislu, čak i nadmašio one njezinih uzora.
"This Is the Life" postao je bestseler zahvaljujući naslovnoj stvari, velikom hitu i pjesmi dovoljne snage da prikrije sve nesigurnosti i neodlučnosti škotske pop senzacije. Amy se ni tada, a ni na upravo objavljenom "A Curious Thing" ne može odlučiti želi li svirati nekakav folk pop, adult oriented rock ili štancati instant hitiće poput njenih vršnjakinja kakve nam Britanci serviraju na tjednoj bazi.
Baš poput debija, i novi će album zabilježiti solidan komercijalni uspjeh zahvaljujući genijalnosti jedne jedine pjesme,infektivnog komada gitarskog popa "Don't Tell Me That It's Over", dok će u cjelinikonstatno balansirati između potpunihpromašaja i skladbi za koje ne možete povjerovati da ih potpisuje 22-godišnjakinja.
Potencijalne nasljednike navedenih uspješnica pronaći ćemo u "Love Love" i "An Ordinary Life", midtempo ubode koji evociraju na bolje trenutke Cranberriesa i 10.000 Maniacs, no nerješiviproblemi pojavljujuse kada MacDonaldova ostane sama s akustičnom gitarom ("My Only One", primjerice).
Kada joj, naime, oduzmemonapumpane aranžmane i ostale produkcijske trikove dobivamo tek drugorazrednu folk pjevačicu kakve diljem Britanije pronalazimo u svakom drugom kafiću.
BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB: Beat The Devil's Tattoo (Vagrant)
Mračan psihodelični sastav iz San Francisca od zadnje se turnejejoš jednomrazišao s originalnim bubnjarem Nickom Jagom te s njegovom zamjenom Leahom Shapirom snimio zbirku pjesama koja kao da pokušava spojiti posljednja dva albuma.
"Beat The Devil's Tattoo" podjednako je uronjen u prašnjavu americanu sa pet godina starog "Howla" ifeedbackom nabrijano ludilo njegovog nasljednika "Baby 81", pri čemuu izravnoj usporedbi uvjerljivu pobjedu odnosi onaj prvi.
Današnje noise-pop rasturačine Black Rebela,i dalje jednako opsjednute Spacemanom 3 i shoegaze sastavima poput Ridea, u osnovi zvuče kao neinspirirane kopije ranih uboda "Love Burns" i "Whatever Happened to My Rock 'N Roll" pa polako postae očito kako bi se dečki sve više trebali okretati alternativnom countryju, roots rocku i ostalim podžanrovima duboko ukorijenjenim u tradicionalnoj američkoj glazbi.
Najbolji dokaz za to pronalazimo u naslovnojpjesmi, ujedno i jedinoj koja može izdržati usporedbu s vremenom kada se činilo da BRMC čeka stadionska budućnost.
CHARLOTTE GAINSBOURG: IRM(Elektra)
U četiri godine koliko je prošlo od njenog prošlog albuma "5:55", kćerka najtalentiranijeg čudaka francuske glazbene povijesti ostvarila je niz glumačkih uspjeha ("I'm Not There", "Antikrist") i zamalo izgubila život u bizarnoj nesreći na skijanju. Također, prekinula je suradnju s Jarvisom Cockerom i sunarodnjacima iz Aira te novog redatelja svojih pjesama pronašla u eklektičnom čarobiranju Becka.
Samim time, "IRM" je mnogo bliži njegovim"Odelay" i "Mutations" nego senzualnom trip-hopu "5:55". što ga čini najtežim i najneprohodnijim izdanjem njene karijere.
Baš kao na vlastitim albumima, Beck je proveo Charlotte kroz hip-hop, blues, trash-pop i nebrojene druge podžanrove popa u kojima se ona, na žalost, snalazi tek povremeno. Nježna"Time of the Assasins", pomahnitala "Greenwich Mean Time" i folk jednostavnost "Me and Jane Doe" bez problema "drže vodu", no ostatak materijala ipak ne ispunjava očekivanjatako zvučne kolaboracije.