JIMI HENDRIX: Valleys Of Neptune (Sony/Menart)
"Novi" album Jimija Hendrixa izazvao je medijsku histeriju ravnu onoj kakva bi pratila njegov ustanak izmrtvih. Takva očekivanja "Valley Of Neptune" nije imao šanse ispuniti, no nekoliko stvari mu moramopriznati.
Kao prvo i osnovno, njime je donekle ispran gorak okus koji su u ustima obožavatelja pokojnog boga gitare desetljećima izazivale zbrda-zdola sklepane kompilacije i bootleg izdanja katastrofalne produkcije i inferiorne izvedbe. Uz ovih 12 pjesama zaista može stajati potpis Jimija Hendrixa pošto je riječ o snimkama koje su trebale postati njegov četvrti album.
Da ih je završio, uzmemo li u obzir njegovu opsesiju eksperimentiranjem u studiju,većina bi zvučala bitno drugačije, što potvrđuju i ovdje uvrštene alternativne verzije klasika "Stone Free" i "Red House".
Priču zaokružuju zanimljive obrade Creama i Elmorea Jamesa, no sve zajedno ipak možemo preporučiti samo "hardcore"fanovima.
Drugim riječima, svaki tonna "Valleys Of Neptune"dokazuje da nikad neće postojati veći gitarist od Hendrixa, ali ako tražite novu "Foxy Lady" ili "Purple Haze", očekuje vas razočaranje!
HIM: Screamworks (Sire/Dancing Bear)
Kod Villea Valoa i njegovih mračnjaka za dob do 12 godina ništa novog - gitare se ne mogu odlučiti žele li biti gothic ili metal, klavijature ih povremeno pokušavaju razblažiti i raznježiti, a stihovi govore o ljubavi koja će na ovaj ili onaj način završiti smrću.
Glazbeno se čak i nađe suvislih trenutaka poput "Disarm Me (With Your Loneliness)" i "Ode To Solitude", ali čitavu strategiju slamanja srca mladih darkerica prilično je teško probaviti, pogotovo jer na "Screamworks" ne nalazimo pjesmu koja bi mogla ponoviti uspjeh "Join Me" ili "Gone With the Sin".
Od zagrebačkog koncerta HIM-a prošlo je gotovo 10 godina, a u međuvremenu se nasljeđebendova poputSisters Of Mercy i Mission pretvorilo u nešto još mnogo strašnije - emo scenu! Samim time, donekle se smanjio broj čudnijih tinejdžerica koje "režu žile" na Villea Valoa pa na nekom od narednih albuma možda i zazvuče kao ozbiljan bend.
k.d. lang: Recollection (Reprise/Dancing Bear)
Možda zvuči pretjerano, no pojava kanadske kantauorice k.d. langpredrasudama i često besmislenim tradicijama opsjednutu country scenu šokirala jegotovo kao Dylanovo prebacivanjem na električnu gitaru ili zatvorski koncerti Johnnyja Casha.
Country puritanci nikako nisu mogli prihvatiti njeno otvoreno isticanjevlastite homoseksualnosti, pogotovo jer im ih je redovno nabijala na nos camp elementima pametno utkanim u svoje albumei nastupe. Zbog toga je bila prinuđena priznanje potražiti izvan okvira spomenutog žanra, čime je u konačniciprofitiralai komercijalno i kreativno.
"Recollection", nasljednik četiri godine stare kompilacije "Reintarnation" fokusira se na upravo na tu,komercijalno uspješniju fazu opusa k.d. lang u kojoj je pomalo kaotično spajanje campa i countryja zamijenila za klasičniji americana izričaj te u manjoj mjeri najavila pravu invaziju sličnih izvođača u sljedećem desetljeću.
Svi najbolji trenuci od prijelomnog albuma "Ingenue" naovamo su tu, no uživanje u jednom od osebujnijih ženskih vokala u zadnjih četvrt stoljeća kvare obrade poput "Helpless" i "Hallelujah" koje, iako solidne, nisu ni blizu originalima pa ih zaista nije trebalo pretpostaviti nekim autorskim uspješnicama.