MUSE: The Resistance (Warner/Dancing Bear)
Svakim novim albumom britanski art trojac kao da svoj izričaj pokušava dodatno izdvojiti iz klasičnih pop okvira i približiti ga nekim ozbiljnijim glazbenim formama u kojima su simfonijske dionice jednako važne kao gitarski riffovi, a tekstualne preokupacije bez iznimke posvećene temama većim od života.
"The Resistance" svojevrsna je rock opera čiji su glavni glumci grozomorni prog i symphonic sastavi tipa Emerson, Lake & Palmer i Electric Light Orchestra, uz povremenu epizodnu ulogu Queena i njihove "Night At the Opera" faze. Prilično neočekivano, iz tih su, istinski strašnih uzora, Matthew Bellamy i njegova ritam-sekcija izvukli korektnu, na trenutke čak i fascinantnu zbirku pjesama.
To se u prvom redu odnosi na veličanstveno otvaranje albuma, kreativnim vrhuncem kompletne karijere "Uprising" i izuzetno kompleksnom naslovnom stvari u kojoj stječete dojam da istovremeno slušate nekoliko naizgled potpuno nepovezanih melodija.
Na žalost, Muse zaboravljaju da je manje ponekad više pa im je pretencioznost u nekoliko navrata opasno došla glave - "Unisclosed Desires" zvuči kao skladba koju su Depeche Mode pod svaku cijenu željeli sakriti od očiju i ušiju javnosti, "United States Of Eurasia" podsjetnik je na najgore vokalno-skladateljske ekscese Freddieja Mercuryja, a simfoniju u tri dijela "Exogenesis" najbolje je u cijelosti preskočiti.
ALICIA KEYS: The Element Of Freedom (Sony/Menart)
Preslušavanje novog albuma Alicije Keys ostavlja isti dojam kao njen zagrebački koncert: ispočetka će vas raskoš njenog vokala i tečne, povremeno istinski lijepe klavirske dionice oduševljavati, potom će vam postati malo monotone, a na kraju ćete gotovo prestati obraćati pozornost iščekujući ona dva-tri hita.
"Elementom slobode" dominiraju snažni beatovi prošarani uletima klavira čime je došlo do svojevrsnog obračuna r'n'b-ja i piano-popa u kojem je, zahvaljujući stilu pjevanja i dekorativnim gostovanjima Jay-Z-ja i Beyonce, pobjedu odnio ovaj prvi.
Dobrih pjesama ima, prvenstveno singl "Try Sleeping With a Broken Heart" i za Aliciju zapanjujuće mračna ljubavna pjesma "Love Is My Disease", no većinu albuma ipak ispunjavaju stvari koje će na njenom sljedećem nastupu u Hrvatskoj biti kao stvorene za odlazak do šanka ili WC-a.
PREFAB SPROUT: Let's Change the World With Music (Sony)
U osamdesetima pop izvođači kao da su željeli nadmašiti jedni druge po pitanju glazbeno-vizualnog kiča i plitkosti vlastitih stihova. Istovremeno, samozatajni genijalac Paddy McAloon svoju je inspiraciju pronalazio u Georgeu Gershwinu, Burtu Bacharachu i Brianu Wilsonu pokušavajući uvjeriti svijet kako inteligentni pop još uvijek ima svoje mjesto pod suncem.
Upravo se čita
Upravo se čita
U svojoj misiji je i uspio, snimivši "Steve McQueena", jedan od najboljih albuma dekade, čije je nekoliko godina staro reizdanje ponovno skrenulo pozornost na Prefab Sprout.
Zdravstveni problemi Paddyja su u posljednje vrijeme na žalost odvojili od studija i pozornica pa smo u zamjenu dobili nedovršeni album iz 1992., novu potvrdu da je riječ o bendu koji je glazbi dao mnogo više nego što je od nje dobio nazad.
Bjelački soul u svom najčišćem i najboljem obliku oduvijek je bio osnovna postavka svega što rade Sproutovci, pospješen savršenim osjećajem za melodiju i nevjerojatno toplim i sugestivnim McAloonovim vokalom.
Skoro 20 godina kasnije, "Let's Change the World With Music" i dalje zvuči aktualno i ulazi u sam vrh prošlogodišnje produkcije te nas u najinspiriranijim trenucima ("Earth, The Story So Far", "Last Of The Great Romantics") zaista uspjeva uvjeriti kako je glazbom moguće promijeniti, ili bolje rečeno, popraviti svijet.
