MY BUDDY MOOSE: Wonderful Feeling Of Emptiness (Dancing Bear)
Zagreb i Hrvatska već desetak godina predstavljaju najjače uporište americane izvan juga Sjedinjenih Država i bilo je pitanje vremena kada će neki domaći bend taj genijalni hibrid alternativnog rocka i countryja uspjeti suvislo ugraditi u vlastiti autorski rukopis.
Riječki My Buddy Moose stekli su ime nekolicinom izvrsnih koncerata, no krajnje neuvjerljiv debi album u trenutku je potrošio kredite zaslužene na pozornici. Na svom drugom albumu konačno im je pošlo za rukom iskoristiti vlastite autorsko-izvođačke potencijale i povremeno se približiti divovima americane poput Stevea Wynna i neprežaljenih Uncle Tupelo.
Glavni "krivac" za to je Edi Cukerić čija je produkcija u studio uspjela preseliti energiju živih nastupa, a iako su gostovanja Chrisa Eckmana i Howea Gelba bila čisto dekorativne naravi, njihovo je prisustvo donijelo malo one autentične "tuge s juga", tako savršeno pretočene u "Something To Cry About", "Wonderful Feeling" i "I Don't Care".
Katastrofalan izlet u vode Calexica "Las Nubes Peligrosas" stvarno im nije trebao, ali nije zasjenio činjenicu da smo dobili prvi pravi americana album u Hrvata.
EELS: End Times (Vagrant Records)
Zaista nam je žao Marka "E" Everetta zbog svih tragedija koje su mu se dogodile, no moramo biti sebični i donekle sretni zbog činjenice da je svaku od njih pretvori u malo remek-djelo.
"End Times" je epitaf najnovijem ljubavnom brodolomu svog autora za koji ne krivi nikog osim samoga sebe. Zbog minimalističkog karaktera većine pjesama (glas plus gitara/klavir) činit će vam se kao da je E, nakon što je ona posljednji puta zalupila vratima i zauvijek otišla, sjeo u svoj kućni studio i slomljeno srce pokušao izliječiti glazbom.
Samim time, drugi album Eelsa u manje od godinu dana nije baš najlakši za slušanje, no u "The Beginning", "Gone Man" i "On My Feet" prepoznat će se svatko tko je barem jednom u životu bio ostavljen.
Dapče, možda pronaći i kakvu-takvu utjehu.
CORINNE BAILEY RAE: The Sea (EMI/Dallas)
Upravo se čita
Upravo se čita
Gubitak voljenog supruga tugom je prošarao nove pjesme Corinne Bailey Rae i učinio je znatno superiornijom ostatku britanske scene koja inspiraciju pronalazi u prašnjavim i izgrebanim soul vinilima.
Sjećanje na prerano oduzetog životnog partnera Corinne je prvenstveno ugradila u stihove, dok se u glazbeno-aranžerskom smislu stvari nisu pretjerano mijenjale.
Kombinacija gudača i klavira uljepšava i budi nadu u "Feels Like the First Time", "Love's On Its Way" i veličanstveno finale "The Sea" po tko zna koji puta su pokazale kako je depresija nerijetko ultimativna muza umjetnosti, a ravnoteže radi, između balada su ugurani i komadi "dirty" funka tipa "The Blackest Lily".
Album koji vrijedi preporučiti čak i onima kojima bi radije oglušili nego slušali soul!
