NOLA: Iznad oblaka (Menart)
Samozatajni krakter pulske Nole učinio je njihov višegodišnji izostanak na hrvatskoj po sceni gotovo neprimjetnim, no već nakon prvih taktova uvodne pjesme povratničkog albuma shvaćamo koliko su nam nedostajali.
Marijan Jelenić i Gabrijela Galant još uvijek s lakoćom izbacuju prekrasno obične ljubavne pjesme koje zvuče kao su mogle biti snimljene jučer ili prije 40 godina. "Zauvijek", "Prozor" i "Ljubiš me" ne koriste nikakve produkcijsko-studijske trikove, već se do srca slušatelja probijaju samo razigranim Gabrijelnim vokalom i nježnim prebiranjima po klaviru i (najčešće) akustičnim gitarama.
Novi album nema potencijalni pop evergreen poput sad već legendarne "Dio tebe", ali vam u zamjenu nudi savršen odmor za glavu, glazbeni bijeg od svakodnevice i svih njenih manjih ili većih problema.
Ipak, nije baš sve idealno - dobrano su se poskliznuli u "Spavaj", još jednom dokazu da u bržim pjesmama nemaju što tražiti. Sve ostalo je klasična Nola, što je i najveći kompliment koji je "Iznad oblaka" mogao dobiti.
VIDEOSEX: 84/Lacrimae Christi (Dallas)
Za zakašnjenjem od godinu-dvije, negdje 1983./84. mladi Jugoslaveni otkrili su čari synth-popa, nakon čega nismo trebali dugo čekati tuzemne odgovore na Visage i Depeche Mode.
Slovenski Videosex bio je bolesniji brat riječkog dueta Denis&Denis te je na jednako neodoljive pop melodije često lijepio gadno pomaknute stihove o lezbijskoj ljubavi, smrti i seksu. Dodamo li tome činjenicu da ih je pjevala, dahtala ili šaputala u to vrijeme još maloljetna Anja Rupel, dežurnim socijalističkim dušebrižnicima redovno se dizala kosa na glavi.
Neke pjesme na "84" iz današnje perspektive zvuče pomalo smiješno (ponajprije "U sjeni egzotičnih trava" i "1001 noć"), no "Detektivska priča" je i dalje naprosto savršena, a čak ni u okvirima svjetske glazbene scene nitko nije tako genijalno spojio punk i electro kao "Tako bih volio da si tu".
Druga ploča Videosexa donijela je manje promjene u postavi i znatno veću razinu (prvenstveno tekstualne) ekscentričnosti.
Tako Anju Rupel u "Pejd' ga pogledat Anja" roditelji tjeraju da ide vidjeti mrtvo tijelo svog susjeda, dok se kod naslovne pjesme vrlo lako možete zabuniti i pomisliti da slušate Laibach ili Borghesiju.
Upravo se čita
Upravo se čita
Kompleksnija glazbena rješenja potražena su (donekle i pronađena) u "Tko je zgazio gospođu Mjesec", no "Lacrimae Christi" ipak nije dosegnuo kvalitetu svog prethodnika. Potvdio je, međutim, da je Videosex zvučao daleko najbolje kada je bez puno mudrovanja svirao klasični pop, zbog čega vrhuncem njihovog drugog albuma nedvojbeno možemo proglasiti "Sivi dan" i "Stakleno nebo".
MIKA: The Boy Who Knew Too Much (Universal)
Mika se nastavlja urnebesno zabavljati istovremenim kopiranjem i parodiranjem Eltona Johna, Freddieja Mercuryja i Scissor Sistersa, pri čemu često zakuca punokrvni hit kao što su "We Are Golden" i "Blame It on the Girls".
Skačući iz oktave u oktavu povremeno zaluta i u pop osamdesetih te za dlaku izbjegne katastrofu svaki put kada pokuša snimiti baladu.
Uglavnom, ako Miku ne shvatite ozbiljno, uz "The Boy Who Knew Too Much" možete se propisno isplesati i nasmijati. Onima, pak, koji od glazbe traže nešto više od dobre zabave preporučamo da neobični kabaret ovog simpatičnog Londončanina izbjegavaju u najširem luku.
