NORAH JONES: The Fall (EMI/Dallas)
Prekid emotivno-poslovne veze s Leejem Alexanderom možda je slomio srce Norah Jones, ali joj je zauzvrat donio album kojeg bez ikakve dvojbe možemo proglasiti vrhuncem karijere ove simpatične Njujorčanke.
Naime, njen je složenac jazza i popa u prošlosti prečesto završavao "ni v rit ni mimo", odnosno zvučao kao da ni sama ne zna želi li svoje sanjive balade pjevati u mračnim, zadimljenim klubovima ili na pozornicama velikih stadiona.
Tu dilemu još uvijeknije riješila, no jazz-pop na "The Fallu" redovno ustupa mjesto americani, folk-rocku, r'n'b i funk klasiciranih radovaStevieja Wonderate popu namijenjenom onima koji u glazbi traže nešto više od podloge za mrdanje bokovima.
Nakon sporedne na prošlim albumima, gitara ovdje nerijetko igra glavnu ulogu te povremeno u drugi plan uspjeva gurnuti i Norahin klavir, što je vjerojatno posljedica gostovanja sveprisutnog alter-country mahera Ryana Adamsa.
Dok pjesme poput "Chasing Pirates" zvuče upravo kako smo i očekivali, vrhunci ove "jesenje sonate" kriju se u transžanrovskim "Light As a Feather", "It's Gonna Be"i "You've Ruined Me".
Još da nije bilo katastrofalnog kopiranja Toma Waitsa u odjavnoj "Man of the Hour", gospođica Jones mogla je u posljednji trenutak uhvatiti nominaciju za pop izdanje godine. No, i ovako je stiglasasvim blizu.
MORRISSEY: Swords (Polydor)
Najbolje B-strane Morrisseyjevih singlova u zadnjih pet godina otkrivaju rastuću potrebu bivšeg mister Smitha za eksperimentiranjem, ali ti su eksperimenti prerijetko izrodili nešto suvislo.
"Don't Make Fun Of Daddy's Voice" tako je priličnoneuvjerljiv pokušaj odavanja počasti svojoj vječnoj inspiraciji, proto-punk genijalcima New York Dollsima (dojam je donekle popravljen obradomnjihove"Human Being", uguranom međubonuse), "The Never-PlayedSymphonies" nešto uspješniji primjer poigravanja s orkestracijama, a "Sweetie-Pie" i "Good Looking Man Around Town" izleti u zahtjevnije glazbene forme za koje ne sumnjamo da je Mozzer itekako sposoban, aliovoga puta tonije dokazao.
Kada ne pokušava pobjeći od samog sebe, Morrisseynas ina "Swords" povremeno uspije oduševiti iako među ovih 18 pjesama samo "Shame Is the Name", "Munich Air DIsaster 1958" i neizdrživo tjesokobna "Friday Mourning" ne djeluju toliko neugledno u usporedbi s hitovima kojima su pravile društvo.
To bi u prijevodu značilo da je najoštriji dio "mačeva" knjižica s uobičajeno savršenim stihovima čovjeka koji već odavno i sasvim opravdanonosi tituluultimativnog ukletog pjesnika indie rocka.
MALEHOOKERS: Muški svijet (Menart)
Nakon desetogodišnje stagnacije svoje pozicije na tuzemnoj rock sceni pokušat će vratiti i zagrebačka garage rock skupina Malehookers, starijima poznata po "Čudnoj šumi", službenoj himni ugasle rock nagrade Crni mačak u kojoj ječitava tadašnjaFiju Briju scenau glas pjevala "Čuvajte nas, pazite nas, jer znakovi su premalo...".
U njihovim se glavama i gitarama od tada baš ništa nije promijenilo pošto i dalje zvuče kao Partibrejkersi i Majke, uz tek mjestimično skretanje premaAC/DC-u i Stonesima prve polovice sedamdesetih, stekstovima u kojima pod svaku cijenu žele pokazati o kakvim je macho muškarcima riječ.
Preslušavanjem "Muškog svijeta" shvatit ćemo da nam Malehookersi baš i nisu nedostajali iako "Sex bomba ne postoji" i zaistaizvrsna balada "Rane" imaju dovoljno snage da barem donekle opravdajucomeback.